Svaki dan moja drugarica Caca i ja pijemo kafu u trržnom centru preko puta naše kancelarije. Dok se penjemo eskalatorom s prizemlja na prvi sprat, pogled mora pasti na kladionicu koja zauzima prostor od nekih pet-šest metara s nekoliko stolova i stolica i još jednim isturenim stolom u hodniku, i vazda je gužva.
Mladi, stariji. žene, muškarci, često i oni koji izgledaju mlađe od dozvoljenog zakonskog limita u mrtvački ozbiljnoj atmosferi gledaju u ekran i rezultate nekakvih utakmica nečega, nekog egzotičnog sporta iz daleke zemlje što ne znamo gdje je ili rezultat prvog seta poznate teniserke što urliče dok udara lopticu kao da joj je ista upravo zviznula šljagu.
Tužnjikavo, nigdje humora ili možda Caca i ja generacijski ne kontamo važnost dobre kvote u drugoj vijetnamskoj ligi istok.
Penjemo se na drugi sprat, sjedamo i naručujemo kafu ili “senzaciju” od naših Gordane i Melihe koje nas uvijek veselo dočekaju, iako rade poslove za njih pet, smijemo se ili prevrćemo očima na muziku i tekstove “džigere” koja se često vrti, da nam se čak i muzika Dine Merlina nakon toga učini podnošljiva.
Ne znam jesmo li krivi što ne glasamo za malu pjevačicu koja pjeva ”I will always love you”, bolje od Whitney Houston i Dolly Parton zajedno i baš bi mogla biti biti zvijezda. Nismo upratili šta je bilo na virtuelnoj farmi, nemamo pojma ko je Gile i ne šaljemo SMS ne bi li naš favorit u Velikom bratu ostao da nas tlači.
U posvemašnjoj trci, možda je ova naša kafa zdrav način da prihvatimo da smo tu gdje jesmo, i sami zaglavljeni u kladioničkoj kulturi. Eto, ja već počeh svaki dan grebati horoskopsku grebalicu za marku.
Nadam se da će to biti dovoljno da me ne odvedu u logor za one što nisu položili kladionički ispit.
Priča je preuzeta iz knjige”Četveropis vremena” Nihada Mešića Rivera
