“Tamo nema rata, oni ne bježe od sigurnosnog stanja, nego su to ekonomski migranti. Ne možemo primati ekonomske migrante u BiH!”
Ovo je izjava ministra sigurnosti Bosne I Hercegovine, Dragana Mektića, uz koju je, naravno izrekao i kako ne planira praviti izbjeglički kamp, niti smještaj za te migrante. Rekao je ovo prije četiri mjeseca, u vrlo ozbiljnom tonu. Da ozbiljnije bude, taj narativ je prihvaćen među građanima Bosne i Hercegovine. Do danas…
Pitam se evo, da li bi gospodin Dragan Mektić mogao staviti svoje dijete u gumeni čamac i krenuti preko kilometarskih vodenih površina u nepoznato, ako već ne bježi od sigurnosnog stanja? Pitam se i da li bi bio spreman sam otići i živjeti u to sigurnosno stanje. Ali, on je sada nebitan. Da li bi TI mogao to? Da li u očima migranata koji šetaju ulicama tvoga grada možeš prepoznati oči svog djeteta, brata, sestre, majke, oca? Ako ne, morali bi moći…
Jučer je u Tuzli bilo zarobljeno 13 izbjeglica, koji su iz Srbije došli pješice, a novca za dalje od Tuzle nisu imali. Jedan Pakistanac nije jeo više od 24 sata, iako previše iscrpljen noć je proveo na željezničkoj stanici, po velikoj hladnoći. Osim njega, tu su bili sirijac i rohinja. Nikome od njih nije bilo bolje od opisane situacije Pakistanca. Nisu došli, jer im je pobogu dosadno u njihovoj državi, niti što se ne umiju “ekonomski snaći” u istoj. Došli su jer im je preteško, preopasno i jer se plaše za svoju sigurnost. Toliko se plaše da su bili spremni krenuti u nepoznato.
Svakodnevno u blizini glavnih stanica u skoro cijeloj Bosni i Hercegovini možete primjetiti na desetine migranta. Prepoznat ćete ih po vidno tamnijom boji kože, umornim tijelima iscrpljenog od bježanja, prepoznat ćete zabrinute i tužne oči. Prepoznat ćete da se drže zajedno u grupicama. Jer se plaše. Jer im je nepoznato. Jer nisu sretni što su morali otići iz svog doma. Pored dovoljno njima strašne situacije, tu su preplašeni građani, koji oštro okreću glavu od njih, ne želeći ih pogledati, a kamo li prići I porazgovarati bar na trenutak. Plaše ih se, kao što se I oni plaše nas. Jer smo takvi, zatvoreni zbog straha od nepoznatog.
Već opisanu situaciju sa stanice iz Tuzle popravila je na trenutak jedna gospođa, koja je kao svoj vid podrške njima, platila karte. To za nju možda i nije bilo nešto mnogo veliko, a njima je značilo sve, jer ništa nisu imali.
Zapitajte se kako biste se vi osjećali da politički nestabilna situacija u Bosni i Hercegovini eskalira u nešto strašno, toliko strašno da morate otići u neku državu, toliko nepoznatu, da je vjerovatno u školi niste spominjali kroz geografiju. Toliko stranu da se ne možete sporazumijevati jednostavno sa ljudima koje sretnete, a da pri tome u toj državi žive ljudi vidno drugačijeg izgleda. Da nemate novca, niti mogućnosti da ga zaradite. Da li biste vi hodali nasmijani ulicama te strane države, stranog jezika, stranih ljudi?
Sutra kad ih vidite, nemojte se plašiti njihovih krvavih očiju, iscrpljenog tijela, preplašenog lica i nezainteresovanosti za komunikaciju. Poslužite se google prevoditeljom, pružite im jednu priliku da se nasmiju, makar to bilo zbog jednog pozdrava upućenog njima. Od jednog stranca, jednom strancu.
Azra Husarić
