Ako je, kao što uporno tvrdi, prijatelj ovoj zemlji i svima nama – pa počeo sa „Fućka mi se za BiH“, nazvao nas „big šitom“, preporučio najprije sapun, pa onda parfem, da bi nas konačno proglasio predzadnjom rupom na (evropskoj) svirali – osnovano je pitanje šta bi hrvatski predsjednik Zoran Milanović govorio i šta radio da nam se ne predstavlja kao prijatelj, nego kao…?
USRED LJETA PROŠLE GODINE, na ovom mjestu sam se u kolumni („Desna blamaža lijevog predsjednika“, 3. 8. 2020.) pridružio onima koji upitnom proglašavaju nekadašnju socijaldemokratsko-lijevu baždarenost hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Povod je bio dodjela njegovih odlikovanja nekim likovima, optuženim za zločine u BiH iz devedesetih godina prošlog vijeka i sve očiglednija desna nagetost u tumačenju prošlosti i kapitaliziranju tog tumačenja za aktuelne dnevnopolitičke potrebe.
U međuvremenu, od tada dosad, Milanović nije propustio nijednu priliku da se očeše o našu zemlju, obično to podvodeći pod brigu za Hrvate u BiH, s naglaskom na „konstitutivnost naroda“ i „legitimno predstavljanje“ u institucijama vlasti. A kada je nedavno Hrvatska prošla kao bosa po trnju u želji da u NATO-u i Evropskom parlamentu, u dokumente koji su tamo usvojeni, ubaci tu famoznu „kosntitutivnost“ i „legitimnost“, bilo je samo pitanje dana i načina na koji će revolt, pizma i otvoreno miješanje u naše prilike – u Milanovićevoj scensko-političkoj izvedbi ponovo zasijati u punoj izopačenosti.
NISMO DUGO ČEKALI, desilo se to u, blago rečeno, vrlo diskutabilom povodu: u nedjelju, 11. jula 2021.godine, kada je obilježavana 26. godišnjicu genocida u Srebrenici, hrvatski predsjednik je smatrao potrebnim, našavši prostor u svojim brojnim obavezama, da počne trodnevnu r a d n u (dakle, ne zvaničnu) posjetu našoj zemlji ili, precizije rečeno, onom njenim dijelu u kome (ne)živi tzv. Herceg Bosna. Pohodivši dijelove Federacije u kojoj u većini žive (i vladaju) Hvati, ignorišući Sarajevo – što ne priliči ni mogo niže rangiranoj javnoj ličnosti, a kamoli predsjedniku države – dok se „ne srede neke stvari“ i “dok je Željko Komšić nelegitimni član Predsjedništva BiH“, Zoran Milanović je ne samo pokazao pravo lice, već aktuelizirao pitanje šta se, zapravo, krije iza njegovih slatkoječivih, demagoških i politički pitkih tvrdnji o tome da nam je (zajedno sa zemljom na čijem je čelu) dokazani prijatelj?
Odgovor na to pitanje je sve jasniji, najviše zahvaljujući onome što govori i radi hvatski predsjednik. Posebno se to odnosi na ono na šta je naročito osjetljiv – „konstitutivnost“ i „legitimnost izbora predstavnika hrvatskog naroda, jer člana Predsjedništva moraju birati građani hrvatske nacionalnosti“. Nevjerovatno uporna, iracionalna i politički mutna je sinhronizovana ofanziva zagrebačke državne vlasti, oličene u predsjedniku Republike i premijeru Andreju Plenkoviću, koji su – kako javno priznaju – u suglasju jedino u vezi s gledanjem na BiH, i HDZ-a BiH. Pri tome, zdrav razum nikako ne može prihvatiti očiglednu podvalu, kao plod želje da se javnost obmane i izmanipuliše – kad je riječ o članovima i statusu Predsjedništva BiH.
KRATKO I JASNO: Milanović, Plenković i društvo iz HDZ-a BiH, koje oni slušaju i slijepo podržavaju, kao da nisu čitali ili nisu razumjeli ono što u Dejtonskom sporazumu piše o ovoj temi. A piše vrlo čitko u Aneksu 4 i članu 5: „Predsjedništvo BiH se sastoji do tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, od kojih je svaki direktno biran na području Federacije, te jednog Srbina, koji je biran direktno na području Republike Srpske“. Nigdje – ni između redova, niti u fusnoti – ne piše ono na čemu uporno insistiraju HDZ-ova (HNS-ova) i zagrebačka poluhisterija, da je riječ o „predstavniku hrvatskog naroda“, a još manje ono što oni zapravo žele – da je „predstavnik političkih stranaka Hrvata u BiH“ ili da ga „biraju građani hrvatske nacionalnosti“. Dakle: ne piše da Hrvati biraju Hrvata, a Bošnjaci Bošnjaka (koga bi onda birali Srbi u Federaciji?)
Kao da ta podvala nije dovoljna, ide se i dalje u ignorisanju Dejtona (i potcjenjivanju inteligencije javnosti), koji govori o biračkom pravu pojedinca, građanina, a ne naroda ili nekog drugog kolektiviteta. On, pojedinac, građanin je, naravno, pripadnik naroda, etničkog kolektiviteta, ali njegovo izvorno biračko pravo proističe iz indivdualnog, građanskog, a ne kolektivnog, etničkog ili nekog sličnog grupnog pava…
Na tom pitanju padaju sve maske i politički smutnim i upitnim se čini i trodnevni r a d n i (šta i koga je radio?) boravak Zorana Milanovića u dijelu države BiH koji bi volio da je tzv. Hrceg-Bosna. Što u konačnici otvara pitanje iz podnaslova: kad nam se predstavlja kao prijatelj, a toliko je našpanovan protiv zvaničnih organa i države BiH („fućka mi se“ „big šit“, prvo sapun, pa parfem, „predzadnja rupa na svirali“), šta li bi nam tek Zoran Milanović radio kad ne bi bio prijatelj?
Piše: Zlatko Dukić
