Kada sam završio pravni fakultet, moji roditelji su bili ponosni. Tata posebno. U razgovoru sa prijateljima, sa kojima je sjedio u loži na stadionu „Slobode“, ponudili su mu da se zaposlim u nekom od velikih kombinata gdje su bili direktori, sa mogućnošću da biram oblast koju želim specijalizirati, sa posebnim akcentom na radu sa inostranstvom.
Tada se to nije zvalo trgovina uticajem, bio je manjak pravnika, pa je bilo normalno da se nude povlastice, kao što je stan i slično. A ja, ja nisam tamo otišao, nego se zaposlio u preduzeću koje je imalo preko hiljadu bravara, zavarivača, montera, sa kojima je bilo teško raditi. Ali opet, to su bili divni ljudi, koji su radili po 250 sati mjesečno, penjali se na visine, gradili termoelektrane, brodove, najveće fabrike.
I ja sam živio i radio sa njima, penjao se po metalnim konstrukcijama, ubjeđivao ih u pravo, ali i borio se za njihova prava. Obezbijedio sam im pravo na benificirani radni staž i sa njima prošao sve faze od pripravnika do direktora. I pored svađa oko plata, uvijek su bili zahvalni za činjenicu da mogu da rade i zarađuju za sebe i svoju porodicu.
Danas tog preduzeća nema, ostali su ljudi koji se sjećaju tih vremena i izgrađeni objekti koji prkose vremenu. Nema ni tih kombinata gdje sam mogao raditi. Ali nema ni mnogih drugih preduzeća i neće ih biti ako se ovako nastavi. Sistem mora da se bori za svako radno mjesto, jer bez radnih mjesta nema ni sistema.
Sistem mora da prestane da nam prodaje iluzije, pa svi znamo osnove matematike. Poslije velikog pritiska javnosti, Vlada promjenila svoju odluku o pomoći opštinama, pa će, umjesto u novcu, pomoć biti data u medicinskim potrepštinama, umjesto da se pomoć daje prvenstveno općinama sa HDZ predznakom, pomoć će davati Ministarstvo zdravlja, slučajno, opet sa HDZ predznakom.
Došlo 150.000 testova, vjerovatno obezbijeđenih ličnim zalaganjem i plaćanjem državnim novcem. Već smo naučili na ovu matematiku, ja tebi, ti meni. U ovoj raspodjeli, jedni dobijaju novac, a šta će drugi dobiti za uzvrat, hoće li se, napokon, rješiti pitanje oporezivanja rada kladionica, kao izvora sredstava za punjenje budžeta, pretjerujem, ili nešto drugo, vidjet ćemo. To je moje mišljenje.
Lakše je ponovo tražiti kredite od svjetske banke, međunarodnog monetarnog fonda, oni će to odobriti, a ko će ih vratiti? Nikada ni jedan kredit nismo dobili, a da nismo morali dati nešto zauzvrat. Država se morala odreći prava na nametanje obaveze konverzije bilo kakvih zajmova u stranoj valuti u domaću valutu da bi dobila kredit.
A to što se ti ugovori tiču potpisnika ugovora, građana, nema veze, bitno je da je država dobila novi kredit. To što niko od građana kojih se tiču ti krediti nije dao svoju saglasnost da se neko u njihovo ime odriče prava na promjenu ugovora sa valutnom klauzulom, nema veze, dobili smo novac za budžet.
A to su potpisali i predstavnici Države i entiteta. Tada su preuzeli obavezu da će iz akciza na alkohol uložiti dodatna sredstva u zdravstvene fondove. Šta će biti cijena novog kredita, neće nas obavjestiti, kao što nas nisu obavjestili o ranijim uslovima. Nema veze, uslovi će se saznati, kad tad, kao i za prethodne kredite.
To što će reći da se kredit uzima isključivo za prevazilaženje krize izazvane korona virusom, nema veze, ako bude trebalo, potrošit će se na budžet, jer ako budžetski korisnici ne dobiju platu, nema ni glasača. Ali, lakše je dići novi kredit, nego oporezovati nedodirljive banke i kladionice. A ja opet sanjam o svojoj državi, nemam druge.
Miralem Porobić, 65 +, u izolaciji
