Piše: Mario Vranješ
Često mi se pojavi ta slika u glavi, kako na javi tako i u snu. Godina je 1990-a, tuzlanski Korzo
maj ili juni, nisam siguran, tek se maturiralo u srednjoj školi, za vojsku se spremalo.
Neko kao junac (junski rok), a neko kao septembarac. Slastičarna Korzo, žuta ograda ispred nje, savršena lokacija za osmatranje šetača, curica i frajera, parova i ne-parova. A na ogradi moja raja i ja, fali nam Sudo jer nam je otišao po pivu.
Dobra godina to bijaše za nas tek svršene srednjoškolce. Ante Marković napravio čudo sa dinarom.
Para, što maraka, što dinara u svakom džepu, kao blata. Budućnost je tada još uvijek bila u Titogradu
i niti jednom od nas u mislima. Iz obližnjeg kafića do nas dopire muzika ”Can't touch this”, ispred nas prolaze i kruže penzioneri, kruže curice, momci, kruže parovi i oni koji su trinaesto prase u svakoj ljubavnoj pjesmi. Kruži i litar Cezar vinjaka između moje raje i mene a Sude još nema sa pivama.
Na licima ljudi se vidi da su sretni, ali delirijuma nema, ne postoji. Oprez je u sreći, da se ne urekne, da se ne pokvari, da ne propadne. Oprez je u nama, tu na ogradi, ispred slastičarne Korzo,
da ti se djevojački pogled ne svidi, da ti ne zamiriše parfem u nosnicama, rif na gitari da te ne pokrene, da napraviš glupost, da se ne zaljubiš, mladost i zadnji raspust da pokvariš.
A vinjaka je sve manje, osjećaj pijanstva se pomalo gubi a Sude još nema sa pivama.
Guštam i dan – danas te trenutke, ta sjećanja i osjećaje nevinosti i naivnosti, kada smo malo imali a još manje trebali, kada smo samo sa jednim litrom i žutom ogradom ispod guzova imali čitav svijet ispod nas.
A nismo znali, ili neki od nas možda i jesu znali.
JNA je u septembru. Četnici su na Ravnoj gori. Ustaše se skupljaju na Križnom putu. Priča se priča i da mudžahedini dolaze. Samo nema Sude sa pivama.
