Lifestyle

Razvod? Ma ne! Prodaću svoju ženu na pijaci










Iako razvod u mnogim zemljama nije baš jednostavna stvar, ta mogućnost makar postoji u većini zemalja svijeta, čak i u slučajevima kada ga jedan od supružnika ne želi. Međutim, ovo je relativno moderna pojava.

Ranije, razvod je bio gotovo nemoguć, do te mjere da je u jednom trenutku otprilike jedini način na koji se žena legalno mogla razvesti od muža bio taj da na sudu dokaže da on nije efikasan u krevetu, pa čak i tako što će, ako je to bilo potrebno, pokušati da ima odnose s njim pred predstavnicima suda koji bi posmatrali čin.

Možda nije slučajnost da otprilike u isto vrijeme kada su se suđenja za impotenciju širila Evropom prilično drugačiji vid razvoda se iznenada pojavio u Britaniji – stavljanje okovratnika na ženu, odvlačenje poput životinje do lokalne pijace, glasno navođenje njenih vrlina kao da je stoka, uključujući povremeno i njenu težinu, a onda otvaranje aukcije za sve koji žele da je kupe. Takođe, nije bilo neuobičajeno ni da se djeca ubace u ovaj paket.

Iako možete misliti da se ovako nešto moralo dešavati u ekstremno udaljenoj prošlosti, zapravo ovo se radilo i početkom 20. vijeka. Pa kako je ovo sve zapravo počelo i zašto je smatrano potpuno legalnim načinom razvoda?

Zapravo, ispada da niko nije u potpunosti siguran kako je ova praksa prvobitno započela. Nađeni su dokazi da datira skroz od najmanje 1302. godine kada je jedan muž ponudio svoju ženu drugom čovjeku, ali naredni primjeri za koje se zna se pojavljuju tek krajem 17. vijeka. Jedan od najranijih se dogodio 1692. godine kada je izvijesni John Whiethouse svoju suprugu prodao „gospodinu Bracegirdleu“.

Međutim, važno je napomenuti da je četiri godine kasnije postojao i slučaj kada je čovjek po imenu George Fuller svoju suprugu prodao Thomasu Heathu Maultsteru. Thomas je kasnije ipak kažnjen i izrečena mu je kazna jer je živio sa svojom kupljenom ženom. Ovo se dogodilo uprkos tome što su sve strane bile saglasne sa prodajom, što pokazuje da u tom momentu ova praksa ipak nije bila toliko široko rasprostranjena koliko je kasnije postala.

S tim u vezi, porast popularnosti ove metode razvoda je došao nakon usvajanja Akta o braku 1753. godine, koji je, između ostalog, nalagao da sveštenik mora da zaključi brak kako bi on imao i zakonsku težinu. Prije toga, iako je to definitivno bila uobičajena mogućnost, u Britaniji se dvoje ljudi moglo prosto dogovoriti da su vjenčani i to bi bilo to, nisu se morali i zvanično registrovati. Tako je ujedno bilo i lakše poništiti taj čin i naći novog partnera bez da vlasti išta i znaju ukoliko im se ni muž ni žena ne požale.

Interesantno je spomenuti i činjenicu da sveštenstvo i drugi zvaničnici tada često nisu znali stvari kao što je trenutni bračni status dvoje ljudi pa je tako i počelo sve ono sa „Ako neko zna valjan razlog zbog koga se ovaj par ne bi trebao vjenčati neka kaže sada ili zauvijek ćuti“. U tom periodu ovo nije bio beznačajan dio ceremonije, već je sveštenik zaista pitao da li neko zna, na primjer, da je možda jedan od partnera već u braku ili da postoji neki drugi pravni razlog zbog kojeg se oni ne bi trebali vjenčati.

U svakom slučaju, čini se da je nakon donošenja Akta o braku 1753. godine pa do polovine 19. vijeka prodaja žene na aukciji postajala sve popularnija među običnim narodom, a naročito među onima koji nisu imali neki drugi praktičan način razdvajanja. Međutim, u svemu tome smiješno je to što ovo uopšte nije bio legalan način razvoda, ali kako je mišljenje da jeste bilo vrlo široko rasprostranjeno, sveštenstvo i državni činovnici su, uz neke izuzetke, uglavnom ignorisali čitavu priču. Ponekad bi policija i prekidala ovakve aukcije, međutim gotovo uvijek bi ih sam narod rastjerao i tražio nastavljanje događaja. No, tadašnja štampa je ovu praksu uglavnom predstavljala u izrazito negativnom svjetlu.

Možete se pitati kakvo su racionalno objašnjenje koristili da opravdaju baš ovu metodu razvoda i zašto se ljudi jednostavno nisu razilazili bez ih je briga šta vlasti misle o tome. Vidite, u to doba žena je manje-više smatrana vlasništvom svog muža, čiji je zadatak bio da brine o njoj bez obzira na sve, da plaća njene eventualne dugove, i slično. I dok pojava ljubavnica nije bila ništa neobično, po tadašnjim društvenim standardima bilo je u potpunosti neprihvatljivo da žena nađe nekog sa strane. To ih naravno nije sprječavalo, a ponekad su čak i skroz napuštale muževe i živjele sa novim muškarcima. Međutim, to je stvaralo problem jer je u tom slučaju taj novi muškarac zapravo ukrao vlasništvo drugog čovjeka, koji je istovremeno i dalje zakonski odgovoran za svoju suprugu (uključujući i njene dugove). Novi čovjek je bio podložan krivičnom gonjenju, kao i velikim finansijskim i zatvorskim kaznama.

Iako možete misliti da nijedna žena nikada ne bi pristala na ovo, od nekoliko stotina dokumentovanih slučajeva, u većini njih žene su bile sasvim u redu sa čitavom situacijom. Vidite, prema tradiciji, iako žena tehnički nije imala izbora u vezi sa tim da li će biti ovako prodana, imala je pravo da odbije da bude prodana ako joj je kupac ne svidi. U tom slučaju, aukcija bi se nastavila dok se ne nađe pogodan kupac. Takođe, dešavalo se i da žena samu sebe kupi.

S tim u vezi, ispostavilo se da je u većini dokumentovanih slučajeva kupac obično bio izabran i prije same aukcije, a obično je to bio ljubavnik ili neki drugi muškarac s kojim je ona željela biti više nego sa svojim mužem. Kako je imala pravo da odbije da bude prodana nije imalo smisla da iko drugi uopšte pokušava da je kupi. Štaviše, postoje dokazi o zabavama poslije kupovine u kojima bi muž koji je prodao ženu odveo novi par na piće da proslave. Pošto su ovakve razvode praktikovali mahom siromašni ljudi, cijena je uglavnom, mada ne i uvijek, bila samo simbolična. Međutim, bilo je tu i slučajeva kada bi muž otkrio da ga žena vara, pa je ovakav životinjski tretman izvođenja na pijacu sa sve povezom oko vrata bio praćen i pogrdnim uzvicima kao posljednjim načinom muževljeve osvete.

No, nisu svi slučajevi prodaje bili baš ovoliko veseli niti obostrano poželjni. Zapamćen je i slučaj u kom se muž predomislio neposredno prije aukcije, a žena je insistirala na tome da bude prodana govoreći da „želi promjenu“. Takođe je poznat i slučaj kada je pijani muž prodao ženu, a nakon što je ona odbila da mu se vrati kada se otrijeznio, on se ubio. Zabilježene su i situacije kada je žena prodana protiv svoje volje, jer uprkos tome što je tehnički imala pravo da odbije, alternativa da se vrati kući mužu koji želi da je se riješi i nije baš sjajna. Bilo kako bilo, to su razlozi zašto postoji tako malo dokaza o ženama koje nisu bile srećne zbog ovog čitavog procesa. Čak i kada je to značilo nesigurnu budućnost u slučajevima kada se kupac nije unaprijed znao, žena je bar znala da ju je kupac zaista želio i da je bio voljan da nadmaši sve druge ponude.

Sa pravne strane, bilo im je izuzetno važno da čitav događaj bude što javnijikako bi svi bili upućeni u to da se muž odriče svojih prava i obaveza u vezi sa njom, te da novi muškarac ne bude pod kriminalnom odgovornošću bar u očima javnosti, jer, ponavljamo, ovakav metod razvoda nije bio zakonski priznat. Sa strane suda, kada bi došlo do njega, dešavalo se i da porota prednost da novom paru, ali i da bivša supruga (koja je prodana te stoga i preudana) dobije prava na dio imovine svog pokojnog bivšeg muža.

Pa ipak, ma koliko to možda bila obostrano željena stvar, dovođenje žene na pijacu sa užetom oko vrata, struka i ruke i postavljanje je na blok za aukciju se posmatračima činilo izuzetno necivilizovano i brutalno. Strane zemlje, a naročito Francuska, su se zbog toga često izrugivali svojim omrženim komšijama. To je jedan od razloga zašto su vlasti sredinom 19. vijeka počeli da sprječavaju ove događaje.

Naposlijetku, zahvaljujući tome što je sve više ljudi prosto napuštalo svoje partnere bez da se ikada i pravno rastave, prodaje žene kao stoke, već pomenutim suđenjima za impotenciju i sličnom, 1857. godine u Britaniji je donesen Akt o pitanjima braka (Matrimonial Causes Act), koji je napokon dozvolio neka prihvatljivija sredstva za razvod običnih ljudi, a naročito u slučajevima napuštanja ili preljube. Uz ovo kao i sudske zabrane prodaje supruga, ova praksa je manje-više u potpunosti napuštena do kraja 19. vijeka, mada su zabilježeni i neki slučajevi početkom 20. vijeka.

Izvor: Saša Leper / Lola magazin



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button