Prije nego što objavim neki članak, obavezno pročitam šta kaže nauka, jer volim kad moji članci sadrže i naučna saznanja, a pročitam i one koji su pisani iz ličnog iskustva, jer ne volim da zvučim kao Louise Hay. Ne kažem da lično iskustvo ne može pomoći još nekome, ali lično je lično, a sto ljudi – sto ćudi.
Kad sam se obrazovala za psihoterapeutkinju, dobro sam naučila nekoliko lekcija, a na kojima sam sama griješila. Jedna od njih je da nikad ne želimo drugima ono što želimo sami sebi, nego da pokušamo proniknuti u emocije druge osobe, jer ćemo jedino na takav način znati i moći prepoznati što ona uistinu treba.
Ovo pišem stoga što, kad sam pisala ovaj članak i pretraživala slične, naišla sam na rijetke koji govore o muškarcima slomljenog srca i to, uglavnom pisani iz ličnog iskustva. Svi članci ovog tipa, bave se samo ženama i savjetuju ženama kako da prebole slomljeno srce. A da li ste znali da je muškarcima teže preboljeti raskid nego ženama?
Ovaj članak je također baziran na ličnom iskustvu, ali iskustvu psihoterapeutkinje čije priče sam skupljala godinama, a evo samo jedne od nekoliko desetina sličnih:
Sjedio je preko puta mene i plakao. Zario je lice u šake i grcao. Prošlo je neko vrijeme prije nego je počeo svoju priču. Rekao je da strašno pati i da ne vidi više smisao života. Žena ga je ostavila prije dvadesetak dana i prekinula svaki kontakt s njim. Blokirala ga je na svim mrežama, a svi njihovi zajednički prijatelji (p)ostali su njeni. Bili su u braku pet godina i lijepo su živjeli. Malo im je manjkalo strasti, ali to nije bilo važno. Nije bilo sve dok se nije pojavila ona i zavela ga. Imali su divlji seks, u njegovoj kancelariji. Kaže da takav seks nikada nije imao u životu. Međutim, poslije toga počeo je jako da se kaje i bivao zabrinutiji iz dana u dan. Ona je to primijetila i pitala šta se dešava. Izbjegavao je njen pogled, ali:
„Imao sam utisak da zna, pa sam joj priznao. Samo je zurila u mene. Rekao sam joj i da mi to ništa nije značilo, da je bilo samo jednom, da volim samo nju i nikad nikoga neću voljeti poslije nje… Više kao da me nije čula. Izvukla je kofer ispod kreveta u spavaćoj sobi, otvorila ormar i stavila nekoliko svojih stvari. Poslala me je u neku stvar i zalupila vratima. Prije nego je izašla rekla je da joj ostatak stvari pošaljem na adresu njenih roditelja. I da je nikad više ne zovem!
Pokušao sam stupiti u kontakt s njom, ali nisam uspio. Odlazio sam do kuće njenih roditelja, ali ni oni nisu htjeli razgovarati sa mnom. Sada sam slomljen. Slabo spavam i nosim veliki osjećaj krivice.“
Svaki put kad imam muškarce za klijente, a kada dolaze zbog slomljenog srca, uvijek me zadivi njihova djetinja jednostavnost i naivnost. Naravno, to nisam mogla reći klijentu koji je bio vidno depresivan i prvo sam radila s njim na njegovoj depresiji i osjećaju krivnje koji je spojio sa osjećajem tuge, tako da je tugu blokirao osjećajem krivnje. Poništio je sve svoje ostale vrijednosti, (a imao ih je puno), i pravo opravdanje da je za njega sada život besmislen i da bi se trebao ubiti, jeste zapravo u tome, a ne u osjećaju krivnje.
Uglavnom, naučio je da preuzme odgovornost za svoj život, a to je preporuka svima koji imaju bilo kakav problem. Preuzimanjem odgovornosti izašaoje iz uloge žrtve koju je sebi nametnuo, vjerujući da je bio zaveden. Prihvatanjem odgovornosti uklonio je samosažaljenje i pasivno trpljenje. Počeli smo raditi na njegovoj tuzi.
Dobro je dati sebi vremena i odtugovati. Funkcija tuge se i sastoji u tome da se osoba emocionalno odvoji od osobe za kojom tuguje, kako bi bila spremna za nova vezivanja. Počeo je povremeno izlaziti s prijateljima. Kada je tuga počela da slabi, radili smo na njegovoj ljutnji. Sagledavanjem samoljutnje rezultiralo je njegovom promjenom u ponašanju. Počeo je da vodi računa o sebi.
Nakon šest mjeseci psihoterapije, sklonio je njene slike iz stana i sve ono što ga je podsjećalo na nju. (Ona mu se nikada više nije javila. Razveli su se sporazumno. On je bez riječi potpisao papire za razvod braka, koje je dobio poštom.) Na takav način dao je sebi šansu da uredi novi život i da počne živjeti bez nje. Počeo se baviti fizičkom aktivnošću i, naposljetku otišao na daleko željeno putovanje.
Međutim, rijetki su muškarci koji zbog slomljenog srca dolaze na psihoterapiju. Inače, muškarci rjeđe dolaze na psihoterapiju kada se govori o bilo kojim problemima. Ali, nakon raskida, muškarcima je puno teže nego ženama, zato što muškarci nemaju čvrstu prijateljsku podršku kao žene. Mnogi od njih mi pišu u inbox. Često, s lažnih profila. S jedne strane, žele ostati anonimni, upravo zbog stege društvenih normi, a s druge, žele čuti riječi utjehe koje su potrebne svakome ko prolazi kroz težak period. Osim toga, sam čin kazivanja problema je ljekovit.
I na kraju, vrijeme. Bez obzira koliko otrcano zvuči, vrijeme je najbolji lijek za svaku tugu. A zašto muškarci varaju, pokušat ću odgonetnuti u sljedećem članku.
PIŠE: Vahida Djedović (blog: doktorica za ljubav)
