Osnivač i direktor Fondacije „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca“, Semir Osmanagić, podijelio je na društvenim mrežama tužnu vijest da je preminuo njegov voljeni pas Sunny.
Život mu je trajao gotovo 13 godina. U nastavku prenosimo njegovu poruku u cijelosti:
– Kažu da je pas čovjekov najvjerniji prijatelj. Da je najodanije biće. Da tuga zbog gubitka psa nema premca. Kažu da je kraljevska standard pudla druga najinteligentnija pasmina, odmah iza border kolija. Da im je životni vijek između 10 i 15 godina. Kažu i da razumiju i do 1.000 riječi, i da „samo što ne progovore“. Tvrde da je bol zbog gubitka mezimca tolika da mnogi više nikad ne požele novog psa – upravo da ne bi ponovo prošli kroz istu tugu.
Sunny je došao iz legla šampionskih američkih roditelja, koji su živjeli koliko i on. Bio je plava standard pudla – boja koju u Americi priznaju, a u Evropi ne. Indigo pigment na njegovoj koži bio je prava rijetkost. Šta je tuga? Fizički – kad vam se grlo stegne, a suze same naviru. Emotivno – kad navru uspomene. Energetski – kad prostor oko vas iznenada postane prazan. Sunny je prošao kroz sve faze psećeg života – od razigranog šteneta koje sve gricka, preko puberteta i formiranja karaktera, do zrelog psa koji više ne ulazi u igre dominacije, već štiti i prati.
Čitav život on štiti vas, a kad ostari, vaš je red da njemu olakšate dane. Sunny je bio drugačiji pas. Posmatrao je, razmišljao, donosio odluke. Imao je sreću da raste u porodici koja ga je bezuvjetno voljela. I uzvraćao je tu ljubav. Ponekad posesivno, želio nas je samo za sebe. Bio je uz nas tokom rasta projekta – poznavao je sve lokacije napamet: stepenice prema Bosanskoj piramidi Sunca, Mjeseca, tumuluse, tunele, park… Znao je kada pravimo pauze, gdje se grupa zaustavlja, slušao je s pažnjom nalik ljudskoj, ali imao je i svoj ritam. Ženke je obožavao bez izuzetka, a mužjake… zavisilo je. Kad je iz Beograda došla Lady, bijela kraljevska pudla, odmah se pohvalio – bilo je jasno koliko je bio zaljubljen.
Sunny je bio okretan, refleksi su mu bili nevjerovatni. Pravi golman. Loptica mu nije mogla proći – a kada bi je vraćao, ispuštao bi je tako precizno, ravno u ruku. Kao profesionalni igrač golfa. Svaki put iznova bi dokazao da to nije slučajnost. Imao je sposobnosti koje su rijetke.
Doživio je i teške trenutke – borbe sa psima, povrede, trovanja od krpelja. Uvijek bi ga spašavala Sabina – osjećala je kad nešto nije bilo u redu. I uvijek bi sve padalo na mene – vikendom, kad su veterinarske klinike zatvorene. Sabina bi kasnije preuzimala brigu. Znao je da ona brine za njega. Znao je da sam ja s njim u akciji – svaki dan, po terenu, među ljudima. I volio nas je oboje. I mi njega. Sunny je bio više od psa. Bio je “Službeni pas Piramide”. Hiljade ljudi su ga pomilovali, slikali se s njim. Bio je atrakcija – ali dostojanstvena. Nikad nisam morao brinuti gdje je. Čak i kad sam bio među stotinama ljudi, znao sam – tu je, prati me, moja sjena.
Kraljevske pudle hodaju graciozno, s dostojanstvom. One biraju kome će pokloniti prijateljstvo. I to je bio on. Sunny je prisustvovao stvaranju parka od prvog dana. Ispratio je svaku novu instalaciju: Zelenu piramidu, Konferencijsku dvoranu, Labirinte ljubavi, energije, pročišćenja, sportski kompleks, fontane, paviljone, staze, potoke, stepenice… Njegove šape su ostavile tragove u svježem betonu. Prvi je ulazio u svaki tunel. Bio je pravi istraživač. Njegova posljednja posjeta parku završila se kod najnovije instalacije – „Petog elementa“. I baš kao što je eter nevidljiv, tako i Sunny odlazi u dimenziju oku nevidljivu. Uz njega su bili Luna i Ljubo. Luna je dobila ime po njemu – on je bio Sunce, ona Mjesec. Muška i ženska energija. Brat i sestra. A Ljubo je ime dobio jer ga je neizmjerno volio i poštovao.
Maca Cile (Salem) i Sunny bili su naše dvije „crne nemani“ – pas i mačka u savršenoj harmoniji. Cile bi se češkao o njega, a Sunny bi ga nježno lizao. Pokazao je Luni i Ljubi kako se živi u zajedništvu. Mnogi su bili emotivno vezani za njega: Mirza, Emir i Alma, Dženi s lopticama i zagrljajima, Lea, Tanja, Tonka, Vera, Belmin, Sanelica, Sadže i Bekir, Ilma, Emina, Esmer, Ajdin, Adisa i Nadia, Minja, Hana, Alma, Evelina, Majsta, Anja, Ema, Zokica, Emira, Šerif, Musa, Jasmin i mnogi drugi.
– Alfa mužjak, ponosni pas – rekla bi Sabina.
Bio je član porodice. Dio svakodnevice. Svjedok radosti, smijeha, izazova. Znao je da je voljen. I volio je još jače. Imao je dom, ljubav, pažnju. Dobijao je poljupce do posljednjeg trena. Primio ih je i u svom posljednjem dahu. Hvala ti, Sunny. Zauvijek ostaješ u našim srcima. Znam da nas gledaš s mjesta gdje sada ležiš. I čuvaš nas. A onda, jednog dana, opet ćemo se spojiti – u razigranom kosmičkom plesu, kad za to dođe vrijeme – napisao je Osmanagić.
