Prije 835 godina napisana je Povelja Kulina bana, najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne bosanske države, zbog čega je historičari nazivaju svjedočanstvom i čak rodnim listom državnosti BiH. U ovom najznačajnijem dokumentu i kulturno-historijskom spomeniku Bosne i Hercegovine Kulin ban kaže da Dubrovčanima garantira sigurnost, slobodu kretanja i trgovanja po njegovoj “vladaniji”, odnosno njegovoj državi. Odrekao se i carine, te uvjerava Dubrovčane da će im biti pravi prijatelj “od sele (sada) i do vieka.”
“Ja, ban’ bos’n’ski Kulin’ prisezaju tebe kneže Kr’vašu i v’sim’ građam’ Dubrov’čam’ pravi prijatelj’biti vam’od’sele i do vieka i pravi goj dr’žati s’vami pravu vieu dokol s’m’ živ.
V’si Dubrov’čane kire hode po mojemu vladaniju tr’gujuće, gde si kto hoće kr'vati gode si kto mine pravov’ virov’ i pravim’ sr'(d’)cem’ dr’žati je bez’v’sakoje z’lediraz’v’e što mi k’to da svojov’ voljov’ poklon’.
I da im’ne bude od’moih’čest’nikov sile i do kol u mene budu dati im’s’vit’i pomoć’ jajire i sebe kolikore moge bez’ v’sega z’loga i primis’la. Tako mi b(og’) pomagaj i sie s(ve)t(o) evan’đelie,” piše u Povelji Kulina bana.
Pisana dvojezično
Prema mišljenju profesora Hasana Balića, Povelja Kulina bana predstavlja najdragocjeniji spis u hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine. Pisana je dvojezično: bosanskim jezikom i bosanskim pismom – bosančicom, te latiničnim pismom na latinskom jeziku, a izdao ju je, 29. avgusta 1189. godine, tadašnji vladar Bosne Kulin ban.
Ne samo da je dosad najstariji pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je Povelja Kulina bana i najstariji državni dokument svih južnoslavenskih naroda i država. Potvrđuje postojanje države Bosne i Hercegovine u 12. vijeku i prvi je bosanskohercegovački dokument upućen stranom vladaru.
Kulinova vladavina
O periodu vladavine Kulina bana Bosnom mišljenja su podijeljena, pa je, prema jednima, vladao od 1180. do 1204., a prema drugima, od 1167. do 1204. godine. Historijska je činjenica da je Bosna tada bila politički stabilna i značajno ekonomski napredovala, naročito u razvoju rudarstva i uspostavi trgovačkih veza s dalmatinskim gradovima, prvenstveno s Dubrovnikom.
Blagostanje i prosperitet, te miran i dostojanstven život za vladavine Kulina bana u bosanskohercegovačkom narodu su izrodili izreku: „Za Kulina bana i dobrijeh dana“, koja se pamti i ponosno izgovara i dan-danas.
Kulin ban se prvi put spominje 1180. godine u jednom pismu koje mu je uputio Papin izaslanik Teobald, u kojem se, ustvari, izvinjavao Kulinu što ne može lično doći da mu uruči Papino pismo, jer je napadnut na putu pa se morao vratiti u Split.
Teobaldovo pismo bilo je adresirano: “Kulinu, velikom banu Bosne”, a počinjalo je riječima: “Plemenitom i moćnom mužu Kulinu, banu Bosne”, koje pokazuju koliko je bosanski ban bio poznat i cijenjen u Rimu, ali i u drugim zemljama.
Kulin je, 1183. godine, ušao u antibizantijsku koaliciju, pa je s Mađarima u ratnom pohodu prodro sve do Sofije. Od ratnog plijena je u današnjim Muhašinovićima kod Visokog sagradio dvije bogomolje, čije su ostatke arheolozi nedavno pronašli.
Poharao Srbiju
Mnogi historičari smatraju da Kulin ban nije samo nasljednik, nego bliski rođak ili čak sin bana Borića, prvog bosanskog vladara čije se ime spominje. Kulinova supruga bila je Vojislava, a sin ban Stjepan. Imao je još jednog sina kojeg mu je odveo Papin izaslanik Ivan Kazamaris (Casamaris) u Rim. Kulinova sestra bila je udata za zahumskog kneza Miroslava Zavidovića.
Bosanska banovina je s Kulinom predstavljala silu od koje su strepile sve okolne zemlje. U proljeće 1202. godine, u Srbiji je uz mađarsku pomoć stariji Nemanjin sin Vukan zbacio s prijestolja mlađeg brata Stefana. Kulin je osudio taj postupak, te s vojskom krenuo na Srbiju i teško je poharao, zbog čega se mađarski kralj Emerik žalio tadašnjem papi Inocentiju III, jer nije mogao početi krstaški rat, na koji se obavezao.
U strahu od Kulina bili su i drugi susjedni vladari, pa je tako, 1199. godine, zetski kralj Vukan poslao Papi pismo u kojem je optužio Kulina da je bogumil, pa prema tome i heretik, kao i svi njegovi podanici. Slične optužbe stizale su i s drugih strana, usljed čega je Papa počeo s pripremama za krstaški rat protiv Bosne.
Nadmudrio Papu
Kulin ban je, svjestan da se ne bi mogao oduprijeti udruženoj krstaškoj sili, na iznesene optužbe mudro odgovorio Papi kako je bogumile držao za dobre katolike, te, ako je u zabludi, zamolio Papu da mu pomogne kako bi izašao na pravi put. Papa je bio zadovoljan Kulinovim odgovorom i poslao je u Bosnu svog izaslanika Ivana Kazamarisa.
Nakon obavljene istrage, u proljeće 1203. godine, održan je sabor na Bilinom polju kod Zenice, na kome je sve završeno mirno, iako će se kasnije ispostaviti da se u Bosni, ustvari, nije ništa izmijenilo o pitanju bogumilstva. Štaviše, od tog vremena bogumilstvo je jačalo pa je Bosna kasnije postala „najheretičnija“ zemlja Evrope.
Povelja je napisana u tri primjerka – original i dva prepisa, a sva tri su čuvana u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći je ukraden u 19. vijeku i danas je u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u San Peterburgu. Prema historičarima, u Rusiji je original, a u Dubrovniku su dva prepisa originala. Oba prepisa Kulinove povelje iz Dubrovnika su, 1833. godine, odnesena u Beč, gdje su ostala do završetka Prvog svjetskog rata, kada su predata Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu. Godine 1941., ponovo su odnesena u Beč s ostalom arhivskom građom, te vraćena 1947. godine, od kada se nalaze u Dubrovačkom arhivu. A u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine izložena je kopija Povelje Kulina bana.
Bosna i Hercegovina je, na inicijativu Zemaljskog muzeja BiH, 2013. godine uputila zahtjev za vraćanje Povelje u matičnu državu, ali ga je Rusija odbila uz obrazloženje da Povelja Kulina bana, kao drugi slavenski dokument po starosti, također pripada i njihovoj historiji. Jer, osim što je najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom prostoru pisan ćiriličnim pismom, odnosno bosanskim pismom – bosančicom, Povelja je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru uopće napisan nekim od narodnih (slavenskih) jezika.
Uz mnogo veći angažman, upornost i podršku današnjih bh. vlasti, ovaj dragocjeni i neprocjenjivi spomenik nacionalne kulture, historije i državnosti Bosne i Hercegovine, mogao bi se vratiti u svoju zemlju, gdje i pripada.
Kako je original Povelje stigao u Rusiju
Jedan od aktera tog događaja, nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić, opisao je kako je original Povelje stigao u Rusiju. On je, kako je tvrdio, šetajući gradom, na ulici vidio hrpu odbačenih stvari među kojima i neke stare spise. Prebirući ih našao je dokument za koji je odmah ustanovio da je riječ o starom i značajnom rukopisu. To je, navodno, bila Povelja Kulina bana, i tako je došla u njegov posjed. Gagićevu priču demantirali su historičari, koji su istraživanjima utvrdili da Gagić nije mogao doći do Povelje 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to vjerovatno uz pomoć izvjesnog Đorđa Nikolajevića, koji je te godine, prema nalogu austrougarske vlade, u Dubrovačkom arhivu vršio popis starih rukopisa koji su trebali biti prebačeni u Beč, među kojima je bila i Povelja. Smatra se da je Gagić došao do Povelje nakon što je novčano podmitio Nikolajevića.
Kulina omalovažavali oni koji Bosnu voljeli nisu
U svojoj knjizi „Kulin ban: Skice o dobrom vladaru Bosne“ novinar Zehrudin Isaković opisao je bana Kulina kao najvještijeg srednjovjekovnog diplomatu, hrabrog vojskovođu, mudrog i razumnog suverena, ljubimca vila i najomiljenijeg bosanskog vladara.
“Kulina bana veličali su uglavnom oni koji su voljeli Bosnu, a cinkali ga, i, kasnije, demitologizirali i omalovažavali većinom oni koji Bosnu voljeli nisu. Kako prije stotinu ili više godina, tako i danas,” napisao je Isaković.
