“To je zastrašujuće iskustvo koje ostavlja ožiljke, ne postoji osoba u Memorijalnom centru, koja nije pogođena genocidom. Ovo je naša priča i sami ćemo je ispričati, na svoj način, najbolje kako možemo, to ćemo uraditi za našu djecu”
Glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica Almasa Salihović bila je posebno emotivna u na komemoraciji u Ujedinjenim nacijama.
Brojni prisutni u zgradi Generalne skupštine Ujedinjenih nacija čuli su potresnu priču koja je, kaže Almasa, dio njenog bića. Tokom njenog obraćanja i prevoditelj je bio na rubu suza.
Ona je istakla da je imala pet godina kada je počela agresija na BiH.
Potresna ispovijest
-Živjela s majkom, dva brata i dvije sestre, u našem selu 25 km udaljenom od Srebrenice. Bilo mi je pet godina kada sam prvi put čula granatu, vidjela mrtve. Svi smo mislili da će to stati. Bez obzira što je majka pokušavala da nas zaštiti od onoga što se dešavalo, moj dan je počinjao strahom, nosila sam lutku sa sobom, to je bila moja tajna zaštita. Zatim je škola u mom selu granatirana, 14 je izgubilo živote, tada smo morali napustiti selo. Pokušali smo ostati što je moguće duže, ali smo na kraju morali je napustiti i izbjeći u tu strašnu sliku Srebrenice, kada je proglašena zaštićenom zonom. Bilo mi je osam kada su naši strahovi postali realnost – istakla je.
Dodala je da su njena starija sestra Fatima i brat Abdulah bili ispred njih u bazi, a to je posljednji put da ih je vidjela.
-I dalje imam u glavi tu sliku kako odbacuje svesku s molitvama na arapskom. Došli smo u Potočare, u blizini fabrike akumulatora, zajedno s drugima, i vjerovali smo da ćemo biti sigurni. Moji braća i sestre su bili unutra, a ja sam provela prva dva dana ispred i gledala sam Mladića s vojnicima. Zatim smo stavljeni u autobus. Mladićev vojnik nas je presreo i tražio sve vrijedno što imamo, a ja sam nudila svoju lutkicu. 13. jula većina je stigla do slobodne teritorije, moj brat nije, pogubljen je među hiljadama drugih, nevinih muškaraca i dječaka, i završio je u masovnoj grobnici. I dalje je njegovo tijelo nepotpuno. U vrijeme smrti je imao 18 godina, imao je smeđe oči, pun ambicija, snova, bio je strastveni sportista, bio je pametan, znam da je to najtoplija osoba, najbolja od nas – kazala je.
Dodala je da žali što mu nije sve to rekla.
-Kako sam ga voljela, izgubiti njega je izgubiti dio sebe… To je zastrašujuće iskustvo koje ostavlja ožiljke, ne postoji osoba u Memorijalnom centru, koja nije pogođena genocidom. Ovo je naša priča i sami ćemo je ispričati, na svoj način, najbolje kako možemo, to ćemo uraditi za našu djecu – zaključila je.
