Možda se, uz izuzetak nekoliko gluposti i glupana, za reagovanje (miješanje u svoj posao) naše politike i vlasti na koronu može kazati da je u redu, bar kad je o zdravstvu i bezbjednosti riječ, ali to ne važi za nesnalaženje, kašnjenje i lutanje u donošenju mjera za ublažavanje ekonomskih posljedica – već masovnog otpuštanja s posla, bankrota firmi, paralize proizvodnog i uslužnog sektora, nemogućnost plaćanja obaveza i svijesti o tome da nas nepojamna kriza tek čeka
DANAŠNJI NASLOV NIJE slučajno pozajmljen i pretvoren u repliku imena čuvenog romana kolumbijskog nobelovca Gabrijela Garsije Markeza „Ljubav u doba kolere“ (1985.). Ta pozajmica je, međutim, jedina sličnost s onim o čemu je ovdje riječ. Ponašanje naše politike, ljudi iz politike i vlasti u ovom „ratnom“ stanju zbog korone, daleko je od svake asocijacije na lijepu književnost i literarne vrijednosti.
Politika i vlast su se, s već konstatovanim zakašnjenjem, u ovu frtutmu uključili manje-više punim kapacitetom, ali su, od prvog dana, najbolje i najjasnije pokazali ono čime se vlast, i inače, najradije koristi – silu, represiju, moć i snagu.
Koliko god da je to opravdano, pogotovo izolacija i „kućni pritvor“ za mlađe od 18 i starije od 65 godina, teško se oteti utisku da tu, s jedne strane, ima pretjerivanja, a s druge neozbiljnosti i olakog shvatanja opasnosti, koje neki među nama i dalje pokazuju. Politika, oličena u vlasti, odmah reaguje i, koliko se zna, ide joj to od ruke.
Čak i iznenađuje, jer je značajno to što oni koji su najviše skloni političkim prepucavanjima, populizmu, svađama, ucjenama i kapricima, najzad pokazuju da umiju i znaju da se miješaju u svoj posao i da rade ono što je svima potrebno.
Uz tu, rijEtko dobru stavr u ovoj situaciji, ipak je najbolje to što smo pošteđeni uobičajene kontaminacije politikom i redovno mučnim političkim temama. Sigurno će oporavku našem mentalnog zdravlja doprinijeti to što nema nacional-stranačkih (i nacionalističkih) prepucavanja, svađa oko poljoprivrednog zemljišta u RS-u, sastava Ustavnog suda BiH, izmjena Izbornog zakona, rekonstrukcije Centralne izborne komisije, nepostojanja nove federalne vlade…
To su baška dobre vijesti, zato što na njih nismo navikli. I koje takve, dobre, ostaju i pored nekih gluposti i glupana, protiv kojih naša politika nije vakcinisana, jer vakcine nema. Na primjer, odluka Vlade u Livnu o zabrani ulaska svima na područje kantona. Ili „nespretna“ izjava zdravstvenog RS-ministra o deportaciji državljana Federacije s područja tog entiteta. Ili paradersko-populističko putovanje D. Čovića u Zagreb ili M. Dodika u Beograd, gdje mu A. Vučić obeća „pomoć RS-u i BiH“ (kao da se radi o dvije države), i to usred sezone (samo)izlacija i pandemije.
Neki likovu u politici se, očito, teško oslobađaju navike da gube (ako su je imali) mjeru i osjećaj za realno. U jeku pandemije, bilo je i takvih koji idu korak dalje, pa se – doduše, sada sve manje – bave strukom i savjetima, uputstvima i mudrovanjem o onome o čemu pojma, ali su u politici, pa misle da je to alibi. Tek odskora su se sjetili da potraže stručnjake i da njima dopuste da komuniciraju s javnošću, da nas savjetuju i upućuju.
TOJ DREVNOJ SKLONOSTI politike i vlasti u nas, koja je i potvrda i plod hroničnog neznanja i nesposobnosti, ali i matrice „pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme“, dosad smo plaćali visoku cijenu u svim oblastima. Zato i jesmo tu gdje smo bili prije pandemije. Sada je to tisnuto u drugi plan, ali ne zato što je to neko želio – najmanje neko iz ovdašnje politike, već stoga što su strah i nevolja natjerali na posebnu, jedino moguću mobilizaciju. Zato su, uz neke izuzetke, regovanje i potezi politike u oblasti zdravstva i bezbjednosti, skoro za pohvalu. Što još ne važi za (ne)snalaženje u vezi s ekonomskim stanjem i posljedicama – masovno otpuštanje radnika, bankrot firmi, paraliza proizvodnog i uslužnog sektora, podmirivanje obaveza državi i svijest o razmjerama onoga što nas čeka.
Ne samo da se politika i vlast tu još ponašaju slično slonu u staklarskoj radnji. Problem je što se ne uvažavaju prijedlozi, u nekim slučajevima već i vapaji, poslovnih ljudi, ekonomskih stručnjaka i privrednika o donošenju mjera olakšica, spašavanja, pomaganja, ublažavanja posljedica… Ni zvanična ocjena MMF-a da je planeta već u recesiji, nije promijenila tu blokadu naše vlasti. Uz utjehu pride: da ona, zbog korone, nije više poslovično stranački ušančena i entitetski nabrušena, jer se ljudi u njoj ponašaju očekivano: brinu najprije i najviše o svojoj koži, s posebnim osvrtom na donji dio leđa.
Autor: Zlatko Dukić
