Policijski je sat, sad je vrijeme kad smo otapšali na balkonima za zdravstvene radnike. Već par dana gledam na portalima slike labudova i delfina koji su se pojavili u Veneciji.
Par puta sam bio tamo i ono što me je „dojmilo“ je prilično neugodan miris vode iz kanala. Sada se uslijed smanjenja zagađenja, jer nema turista, voda dovoljno iščistila pa se i labudovi vratiše. Nekom Corona (rat) nekom brat! Zamislim se jer znam šta nam Priroda poručuje: „Stanite malo“, osvrnite se, trebali li vam sve to što sada koristite, trebate li to tako često mijenjati, dokle mislite da možete tako?“ Svašta nas Ona nešto pita ali mi ne čujemo, bar ne oni koji bi trebali. A šta mi to radimo?! Udahnite vazduh i probajte zadržati dah. Koliko možete izdrzati? Recimo do minute. Hm… Šta se desi na Zemlji za jednu minutu:
- Desi se emitovanje ugljen-dioksida u ukupnoj količini od 38.000 tona.
- Ljudi unište 3,5 kvadratnih kilometara šume
- Proizvedemo preko 15.000 tona smeća
- 90 novih automobila dodatno optereti naš okoliš
- Broj stanovnika na zemlji se poveća za 165
- Oko 40 ljudi umire od gladi…
Nisam se trudio uzeti najsvježije podatke, ovo je još od prije par godina, znači da je sada još gore!?
Svima nam je odavno jasno da savremeno čovječanstvo živi iznad mogućnosti planete Zemlje. Sve se pretvorilo u neki interes, u borbu za materijalne stvari, daj mi, ne znam šta će mi ali daj mi….
Prolaze mi kao fleš kroz glavu pročitani članci s upozorenjima koja sežu još od antičkog doba. I tada se tražila umjerenost, iako je u to doba zemljom hodilo tek oko 200-tinjak miliona ljudi. Na hramu Boga Apolona je napisano: “Ničega previše.”
Filozof Seneka u svom najpoznatijem djelu “Pisma o moralu” (Epistole Morales) napisa: “Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima, a mudar čovjek živi u skladu sa prirodom i vlastitim razumom, jer tako postiže mir duše”.
Naši dobri franjevci šire mudrost Bosnom vijekovima. Na srednjovjekovnom nadgrobnom spomeniku jednog franjevca stoji: “Nikada ne imadoh mnogo, u ničemu nisam oskudijevao, iako sam dijelio”.
Koliko nas se drži toga ili nam je to potpuno strano.
Albert Ajnštajn je jednom prilikom izjavio: “Problem današnjice nije atomska energija nego – čovjekovo srce”. Savremeni čovjek boluje od prevelikog želuca i premalog srca.
Ali, najbolju lekciju o zaštiti okoliša je održao indijanski poglavica plemena Seattle u pismu predsjedniku Amerike 1854. godine koji je, tako vjerno i mudro dao naslutiti sliku globalne situacije današnjice: “Što god snađe Zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome”. Pročitajte to pismo u cijelosti, vrlo je poučno.
Ne znam puno o virusima pa ni ovom zvanom Corona, ali nedavno sam odgledao jedno predavanje na tu temu. Kaže predavač das u virusi prosto izlučevine iz zatrovane čelije, da niču iz ćelija i nastaju kad je ćelija zatrovana. Čime zatrovana? Pa svim i svačim čime zagađujemo planet. Samo neki primjeri: nekad DDTijem, pa preko trovanja živom u Minamati, izljevima nafte u more, nuklearnim katastrofama, spaljivanjem enormnih količina fosilnih goriva (spali se preko 7 milijardi tona uglja godišnje), elektromagnetnim zračenjem, i još puno čime..
Kako mi reagujemo na virus? Organizam se brani, povisi se tjelesna temperatura. Kako se Zemlja brani od nas? Isto. Povišena je temperature na Zemlji. Mi to zovemo klimatskim promjenama. A šta je to? Upozorenje da virus zvani čovjek ne može više dugo ovako.
I dok sjedim ovako i mudrujem, brinem samo o jednom. Da li ćemo nakon što se ova pandemija uspješno savlada, naučiti nešto. Koliko god da je ova izolacija teška, neke stvari su dobre. Recimo ručamo svaki dan zajedno, sve četvoro, prije bismo samo za praznike. Svaki dan se zajednički osmišljava koje će se jelo pripremiti sutra. Danas su moja djeca smišljala koja bi imena dala svojoj djeci. Svakakvih je prijedloga bilo, lijepo smo se zabavljali. Vježbam kod kuće više za šta prije nisam imao vremena, čitam više, čak sam i očistio slivnik od lavaboa koji se začepio. Teško da bi to prije htio uraditi.
Ono što me zabrine je jedno sjećanje na rat i teška vremena blokade 1993,godine. Bukvalno smo gotovo gladovali mjesecima, bili ovisni o malim i nedostatnim paketima humantiranih organizacija. I prvi dan nakon što su putevi deblokirani, vidio sam čitav hljeb bačen u kontejner za smeće.
Hoćemo li od ovog virusa naučiti šta? Da budemo bolji, solidarni, umjereniji, pažljiviji prema prirodi, hoćemo li I dalje saditi smeće gdje god nam padne napamet širom ove naše lijepe zemlje, po maksimi “gdje god možeš a ti smeće posadi”? Hoćemo li ložiti sve i svašta, po principu šta me briga i drugi to rade? Hoćemo li zagađivati naše vodotoke kao da su nam neprijatelji? Sramota me pogledati u rijeku Solinu sa mosta na Brčanskoj Malti, a tu sam odrastao. Hoćemo li već jednom uraditi unapređenja u termoenergetskom sektoru, uvesti na velika vrata obnovljive izvore energije? Hoće li sposobni doći na odgovorne funkcije?
Strah me je! Ne od virusa Corone, ne od izolacije i policijskog sata. NIje me bilo nešto strah ni u ratu. Strah me je od nas. A drago mi je zbog delfina i labudova, svašta bi oni nama mogli “reći” ali slabo slušamo…
Prof.dr. Zvjezdan Karadžin
