Piše : Mario Vranješ
U ovome statusu-tekstu govorim samo u svoje ime i sve napisano se tiče samo moje malenkosti ( kako ova riječ, malenkost, u ovim predizbornim danima nevjerojatno istinito zvuči, izgleda).
BOSANSKOHERCEGOVAČKIM STRANAČKIM, POLITIČKIM LIDERIMA I MNOGIM ALI NE I SVIM ČLANOVIMA TIH ISTIH STRANAKA KOJI PARTICIPIRAJU NA VLASTI U BIH OD 1990 GODINE DO DANAS ( jer još uvijek, ne naivno nadam se, vjerujem da ima poštenih pa zato neću da napišem ”svim članovima tih stranaka”).
”Ne-poštovani” i ”ne-voljeni”, ”ne- moji’‘ lideri bosanskohercegovačkih stranaka koje participiraju na vlasti u BiH zadnjih 20-26 godina.
Meni ste , bukvalno i na viđeno ukrali život. Vašim nacionalnim buđenjima sam bio uvučen u rat koji kao najnormalniji dvadesetjednogodišnjak nisam, niti želio, niti trebao, niti sam uopšte shvatao zbog čega se on dešava. Četiri godine koje su nekako, u normalnim okruženjima, najvažnije za čovjekovo stasanje, sazrijevanje sam proveo, jednim dijelom u ružnoj maskirnoj uniformi, a drugim dijelom čekajući i osluškujući da li će neka granata sa Majevice i Ozrena biti bačena na moj grad,Tuzlu, i meni skratiti muke. Četiri godine patnje, agonije, gladovanja, uživog participiranja u smrti, nestajanju, preživljavanju je prva stvar koju ste mi vi ( u naslovu navedeni lideri i članovi stranaka) poklonili poslije prvih demokratskih izbora u BiH. Kažu, da su Bosanci merhametli narod, da nekako prelaze preko boli koje im nanose dušmani, ali moj merhametluk lagano ispire, nestaje i čuvam ga samo za ljude vrijedne moga merhametluka. A vi ga ne zaslužujete. I stoga vam iz dubine moje merhametom za vas, isušene duše želim da vam te četiri moje godine živote budu životni motiv koji ćete preživljavati sa svojim obiteljima.Želim vam vječni rat za mrvicu radosti, hljeba i duše koja će vas voljeti. Želim vam da nestanete kao što smo mi nestajali u te četiri godine.
Nisam još gotov, ma kakvi.
Prošao je rat, nekakav je mir nastao. Normalni bi ljudi očekivali da poslije rata treba da očekuju bilo kakav progres, bilo kakav napredak, bilo kakav bolji život. Ali ne!! Ne sa vama!! Sa vama je to nemoguće!
Prvih par godina nam, onako naivnima, umornim od rata, uplašenim od novih tenzija i nije bila jasna vaša namjera. I dok smo se mi, tj. JA, normalni ljudi, polako, ljudski navikavali na mir, na normalnost, na suživot ( kako mrzim ovu riječ), na tranziciju ( a kako samo mrzim ovu riječ), dotle ste vi, već podijeljenu zemlju, još više dijelili, ali između sebe. Sve po babi i po stričevima. Malo tranzicijske privatizacije državnih dobara ( fabrike po markicu, tuku ko neće), podržavanje i stvaranje kriminalaca, učestvovanje u svim mogućim kriminalnim radnjama od ubistava pa do šverca drogama, o privrednim i državnim lopovlucima i da ne govorim, srozavanje srednje klase kao i radničke klase na čisti siromašni, najsiromašniji puk. Stvaranje zemlje podobnih, nikako stručnih i pametnih. Lagano građenje države na bogate i na gladne, bez sredine, bez druge stepenice, bez međusprata. Samo podrum i terasa sa prelijepim pogledom, samo za vas.
Meni ste ukrali skoro pa sve snove, ostao mi je još samo san da volim i da umrem po svojim uslovima i ja ću se izboriti za taj san.
Niste nam dali da živimo, niste nam dali da dišemo.Na svako naše iole sretnije ponašanje, nadanje , otkrivali ste nove masovne grobnice, prijetili nebeskim i zemaljskim, kleli se sa bogovima, popovima i hodžama, ukazujući kako je uvijek u drugima problem, nikada u vama i da je jedino vaš Bog onaj pravedni i da samo on zajedno sa vama zna šta je dobro za nas. A ”Ja” u svojoj gluposti i strahu od novih četiri godine rata sam vam davao povjerenje na svakom mogućem glasanju, izborima, referendumima.
Sve do danas…
Opet podvlačim da ovo pišem samo u svoje ime…
Danas ste izvukli referendum u Republici Srpskoj, najnoviji način da nas plašite babarogama iz ormara, da podignete tenzije ratnom retorikom, da prevrćete mrtvima u grobovima, da zveckate puščanim cijevima, noževima i kamama, da nas okružujete najnovijim bodljikavim žicama, da nam smanjujete prostor bitisanja najnovijim minskim poljima
PLEMENA VAM JEBEM, DA VAM JEBEM !!!!!!!
U nedjelju, Drugog Oktobra 2016-e godine su lokalni izbori u BiH. I opet mi se iste face cerekaju u lice kao i prije 10-15-24. godine. Smiju mi se u lice, nanovo mi kažu da sam glup i naivan i kažu mi da ih izaberem. Da ih izaberem jer je vrijeme za promjene, jer moramo biti jedinstveni, jer u jedinstvu je snaga, da konačno trebam da radimo sve za korist naše zemlje, jer zaboga, ovo je naša zemlja. Ukidaju se entiteti ili se stvaraju novi ( zavisno gdje se plasira priča ). Brišu se kantoni ili se stvaraju novi. Ide novi rat, ali mi ne vidimo ono što oni vide. Mi trebamo njih da progledamo, još bolje čujemo ali da šutimo,ili blejimo ( na isto se svodi).
PLEMENA VAM JEBEM, DA VAM JEBEM !!!!
Izaći ću ja na izbore, to vam obećavam.Ja svoje dužnosti znam i ne izbjegavam ih. Izaći ću na izbore da konačno uradim ono što sam još prije 25 godina trebao da uradim. Da vas izbrišem sa svakog svoga spiska. Da vas izbrišem, poderem, bacim u toalet zajedno sa svojim mamurnim, jutarnjim govnetom pošaljem u kanalizaciju čovječanstva.
Izabrati ću ja, i neće vam se svidjeti šta sam izabrao.
PLEMENA VAM JEBEM, DA VAM JEBEM !!!!!!
Dragi moji Hercegovci i Hercegovke ! Dragi moji Bosanci i Bosanke. Dragi moju sugrađani i sugrađanke. Drage moje žene, muškarci i djeco, mladi ! Sjetite se februara prije par godina, sjetite se poplava, bacite oko i upalite moždane vijuge i skontajte šta vam rade samo u zadnjih devet mjeseci ! Gdje su vam djeca, kuda ih na hiljade odlazi svaki božji dan ? Skontajte se malo u sebi samima, dajte srcu i mozgu šansu da samo malo surađuju i onda izađite na izbore. SVI !!! I ako imate iole soli u glavi, i ako vam je srce na pravoj strani grudi, onda znate koga nećete izabrati.
