Lifestyle

PLAZA – uspomena iz djetinjstva koja ne blijedi ni za vijek vjekova!

Moj novi drug Mirza izgovori neki dan slijedeću rečenicu: Za one koji posipaju pepeo po dječijoj stazi za sankanje rezervisano je posebno mjesto u paklu!

Ova rečenica me podsjeti na djetinjstvo i imenicu plaza, od glagola plazanje, pa se zamislih da li je to lokalizam ili se i u drugim dijelovima BiH govori plazati se, premda mi je logičnije da se ipak govori klizati. Mi Tuzlaci, odlično znamo značenje riječi plaza i u mom djetinjstvu plazanje je bilo zabava nad zabavama.

Možda će Vas zanimati i:

Dan-dva je trebalo da se plaza, pri tom isključivo mislim na spuštanje na nogama, bez sanki i ostalih pomagala, ucakli. Trebalo se stotinama puta spuštati, utrljati đonovima led na pogodnoj nizbrdici, kako bi se postigao cilj svake plaze, a to je da se može dobro uhvatiti zalet trčanjem i onda skliznuti do dna i pri tom ostati na nogama. To je bila glavna zabava zimskih raspusta, koju je kvarilo sunce i otopljavanje leda, ali ono što je najgore bilo za dječiju dušu, jeste kad plazu ujutro zateknemo posutu pepelom, ili lugom, kako se kod nas zvao.

Jednom smo uglancali plazu, caklila se kao ogledalo i mi smo pristupili jurnjavi i vratolomnom spuštanju. Neko je dao ideju da bi bilo najbolje da obujemo ljetnu obuću, jer je tankih i glatkih đonova, pa ćemo se tako bolje spuštati, jer čizme “koče”. Dok su nam roditelji na poslu, izvukli smo ljetne cipele, navukli po jedne ili čak dvoje vunene čarape i, ne znam kako, al’ uspjeli ugurati stopala u te tanke, plitke cipele. Kako je to jurilo, kakav je to doživljaj bio. Za dječake ne znam, ali mi djevojčice smo taj dan u čarapama od seljačke vune sve bile Irine Rodnjine, sve smo na toj plazi, u svojoj mašti izvodile tulupe i piruete, zamišljajući sebe na klizaljkama, koje smo mogli vidjeti samo na televiziji. Nekoliko sati kasnije su nas roditelji promrzle uvodili u stanove, utopljavali i grdili, što zato što smo se kasnije porazboljevali, što zbog same ideje i upropaštene obuće. Ali, mi smo samo čekale jutro, da oni  odu na posao, pa da istrčimo na plazu, sve sa vunenim čarapama ponovo. Avaj, ujutro je plaza osvanula prekrivena lugom iz nekoliko šporeta.

Stara priča o stonogi koja je predivno plesala i izvodila divne koreografije sa svojim nogama, kaže da je taj izuzetni dar izgubila onda kad su joj tražili da zapiše korake, da bi i drugi naučili taj ples. Kad je počela da kalkuliše i razmišlja, koliko koraka udesno i da li 36 noga ide preko 45 i obrnuo, njena mašta je blokirala i nikada više nije plesala. Ples prestaje onda kad maštu nadvlada razum.

Svojoj kćerki sam dala ime Irina, zbog uspomene na najveću divu umjetničkog klizanja.

Slavili smo novu 2006. godinu u Švedskoj kod kumova. U centru Malmea sam ugledala klizalište. Zgrabila sam desetogodišnju Irinu za ruku, utrčale smo i po prvi put stale na klizaljke. Ne znam kako, ali uspješno smo klizale, ja sam se radovala puno više, smijala sam se i vikala, “Saša, Saša, vidi, kližemo.” On je prišao, staložen kao i uvijek rekao: “Slomićeš kuk, pa kako ćemo se vratit kući!”

Odjednom, stala sam, u mojoj glavi je bilo 30 sati vožnje koja nam je predstojala, dvoje male djece, posao na koji sam se trebala vratiti. I tako sam, kao u priči o stonogi, prvi i zadnji put stala na klizaljke. Moju maštu, trostruke tulupe, Irinu Rodnjinu, vunene čarape, sve je nadvladao zemaljski racio. Već naredne godine se klizalište pojavilo i u Tuzli i u proteklih deset godina sam vidjela puno više klizališta, nego plaza.

I zato bih se pridružila Mirzinom apelu: Molim komšije da ne posipaju lug po dječijim plazama, jer će ih život svakako brzo natjerati da prioritet daju svojim kukovima.

Autorica: Sanja Hajdukov (Erazmo.ba)

Možda će Vas zanimati i:

Back to top button