Mala škola dijabetesa iz mog ugla??Pripremali smo se danima i danima, korona, odgodi jednom, odgodi drugi put. Pomislih, treća, sreća. I dogodi se.. Pakovali smo poklončiće za malu slatku raju, štampali, kupovali, dogovarali. Danima sam pratila vremensku prognozu, po danima, onda po satima. Nikad gora? Gledala sam dječicu, mame, tate, kako dolaze, prijavljuju se, oblače majice, uređuju prostor, banere, klupe. Na svakom licu, osmijeh. Nebo, havarija. U momentu kada je sve trebalo da počne, nebo se otvorilo. Pljusak. Stojim ispod kišobrana, ne znam ni čiji je… Posmatram moju dječicu, mame, tate. Takvo razočarenje na licima ne može se dočarat. Jer oni su došli da se druže, da budu zajedno, da uče. I ne razmišljam niti jedan jedini tren da odgodimo. Premještamo se u zatvoreni prostor. Pokisli i sretni. Naš gradonačelnik je s nama. S nama su i naši prijatelji iz Pharma Macc doo Sarajevo, jednako pokisli kao i mi, ali ne odustaju. Moja djeca počinju sa svojom školicom. Entuzijazam i odgovornost naše prof Nedimka Burgić me iznenađuje po ko zna koji put. Sa koliko ljubavi i pažnje je pripremila materijal za malu raju. Koliko truda uloženog u želju da nauči djecu da žive život bez komplikacija. Njena Emina za stolom uči od svoje mame? Restoran treba da pripremi obrok za više od 40 ljudi. Pitam se da li će uspjeti jer smo mi tu bukvalno bahnuli. Na svako moje “može li…” Alen Kasupovic kaže ne brinite, sve će biti u redu. U jednom trenutku ugledah naše mame Alisa Balic Mehmedovic i Samira Basic kako su opasale kecelje i pomažu u pripremi obroka za djecu sa celijakijom. Amira Zukanovic donosi plehove kolača bez glutena, stigle pokisle ali slatke lubenice Ismeta Muric, čak iz Teočaka torta od Dževada Aljic Hadžic. Momci i cure, djeca, mame, svi u akciji, po najvećem pljusku sve prenijeli. Mislim da mi je otpao đon na cipeli… Vidim da isti problem ima i Slađana Đukanović Krajina. I ona vuče đon za sobom. Ali koga briga, mi svoje sunce nosimo sa sobom. Posmatram izraze lica roditelja koji mojoj Ernesi Mešić otvaraju dušu. Suze, smijeh, grč. Kao djeca u klupama upijaju svaku njenu riječ. U jednom trenutku shvatih da imam čitav red tata. Da su tate tu, da preuzimaju odgovornost, žele da učestvuju. I oni bi da plaču, ali se muški suzdržavaju. U jednom trenutku imam osjećaj da će prostorija da se rasprsne od siline emocija. Ne znate vi koji je to osjećaj. Juče sam, po prvi put osjetila da smo postali pravi tim. Tim pred kojim nestaju sve prepreke. Tim koji može da se suoči sa svakim problemom i nađe rješenje. Tim koji pobjeđuje. Osjetila sam i da im više nisam prijeko potrebna, da rade, da se snalaze, da odlučuju. Da postaju nezavisni. Da se rađaju neki novi horizonti. Cvijeće od naših slatkih prijatelja Dijabetes Usk Udruzenje Djece iz Krajine izazvalo je novu buru emocija. Sve kockice su se sklopile. A prije nepunih sat vremena me Dragana Malovic Baosic vidjevši taj kišni potop nazvala i pitala “Jel otkazuješ”… NE!! Ne otkazuje se život! Dragi moji Novi horozonti, draga moja djeco, drage moje mame i tate, hvala vam za jučerašnji dan. Hvala što ste stasali u odgovorne ljude sposobne da se uhvate u koštac sa svakim problemom. Hvala što se juče niko nije ni pomislio požaliti. Želja da uspijemo u onom što smo naumili bila je jača. Ostanite takvi. Budite tim za cijeli život. Njegujte prijateljstvo jer smo jedni drugima najpreči. I upamtite, gdje god krenete, ne zaboravite ponijeti vaše sunce sa sobom. Neka sija i kada kišni su dani!!! Hvala za ljubav????????Indira Bektić Mujkić
Izvor: Novi Horizonti
