Već sam pisao na temu pod nazivom „Hudini“, kojeg su smatrali najvećim iluzionistom na svijetu. Pokušao sam da pojasnim da to nije tačno, jer nisu gledali naše iluzioniste. Očito nisam bio u pravu, jer svaki dan gledamo nove iluzije u aranžmanu naših sugrađana.
Ne zna se koja je iluzija ljepša, ko zna napraviti veću iluziju, kojom bi sakrio nešto što mi ne treba baš ni da vidimo.
Zato sam odlučio da Vas podsjetim na neke od iluzija u vrijeme korone.
Odbrana doktorata
je postala hit iluzija. Da li je odluka Senata o zabrani održavanja odbrane potpisana u 16 sati, a odbrana je bila u 14 sati, da li je na Odluci Senata pogrešno stavljeno da je donesena 26.03., jer je odbrana bila 27.03., to su pitanja koja se sada stavljaju u fokus. Nevažno je što direktor UKC Tuzla, kaže da je od 100 do 120 zaposlenika UKC u izolaciji, a da je sve vezano za jedan klaster, odakle je član komisije za odbranu doktorata, nevažno je što je 45 zaposlenika bolnice u Zenici, zbog istog klastera u izolaciji, što su umrli u Tuzli, Vakufu, zaraženi u Tuzli, Zenici, Kaknju, Milićima, sve zbog istog klastera. Stigmatiziraju medicinsku sestru kao nosioca zaraze, a zaboravljaju da ona radi u instituciji koja ima i portira i prijemnu službu i direktora. Nije ona ta koja vrši kontrolu zdravstvenog stanja na ulazu u tu instituciju. Zvanične informacije su da se žalila na zdravstvene probleme, pet dana prije nego što se konstatovalo da je zaražena virusom, a onda iluzijom, osvane obavjest da je baš tog dana kod nje došlo do pojave znakova bolesti. Da li je bilo zaraženih i na Medicinskom fakultetu, odakle je član Komisije za odbranu doktorata, ne znam, ali me ne bi čudilo. Uopšte nije važno da li je bilo zabranjeno održavanje odbrane doktorata ili nije, jer se ovdje radi o ljekarima, pa još profesorima Medicinskog fakulteta koji moraju znati kakve posljedice mogu nastupiti, a sada kada već znaju kakve su posljedice, morali su otići u potpunu izolaciju, a ne davati izjave da i dalje liječe ljude. Mene nemojte liječiti.
Moratorij na kredite.
Najavljivani moratorij na kredite o čemu je Odluku donijela Agencija za bankarstvo je dovelo do toga da preko 27 hiljada korisnika kredita podnese zahtjev za moratorij. Banke više od mjesec dana preispituju te zahtjeve, ne zaustavljajući naplatu rata kredita, a onda izađu sa ponudom da će obustaviti naplatu kredita, ali da će rate kredita povećati kako bi se kredit vratio u cijelosti prema ranije ugovorenim rokovima. Kako će se vraćati ti krediti sa uvećanom ratom, to niko ne pita, niti Agenciju za bankarstvo ili banke interesuje činjenica koliko je to hiljada njihovih korisnika ostalo bez posla i nemogućnosti da vrati kredit. Sada je najlakše reći, ko ih je tjerao da uzmu kredit, ali da nismo uzimali kredite ni banke ne bi ostvarile ovoliku dobit radeći sa našim novcem. Taj novac je sada njihov i oni imaju zaštitnika u MMF, koji se oglasio da nije saglasan da se banke odreknu kamata. A zašto bi se i odrekli kada je jednostavnije dati novi kredit Državi, čije zaduženje odobravaju politički lideri, a kada se oni usaglase, onda nije problem da državni organi „samostalno donesu odluke“. Odluke su donesene u hitnim postupcima, MMF je potvrdio i uplatio 330 miliona Eura, ali taj novac stoji na računu Centralne banke jer još uvijek nisu političari dogovorili kome će koliko dati novaca. Dakle, nema govora o hitnosti, niti ima govora o pomoći. To je samo još jedna iluzija o našoj spremnosti da problemu pristupimo organizovano.
Korona zakoni
Ciljevi ovih zakona su trebali biti usmjereni na prevazilaženju posljedica koje su nastale zbog korona virusa. Cilj vrijedan hvale. Ali, očito je i tu struka zakazala. Prevladali su savjetnici ekonomske struke. Osnovno pravilo koje se uči na pravnom fakultetu je da nema retroaktivne primjene propisa. Dakle, svaki propis važi od dana donošenja ili dana objavljivanja. Bili su brojni pokušaji da se neki propis primjeni i za protekli period, ali je to uvijek stavljano van snage. Tako i sada, uvode se mogućnosti slanja radnika na neplaćeno odustvo, godišnje odmore, i druge načine umanjenja ranije stečenih prava, a kada dođe nekoliko desetina hiljada novih sudskih postupaka na odlučivanje, utvrdiće se da to nije bilo moguće, pa će se stvoriti problem i radnicima i poslodavcima i sudovima. Kada bi na svakom našem sudu odredili po troje sudija koji bi samo sudili te nove radne sporove, to bi bilo prvostepeno okončano, po sudiji oko 300 predmeta. Mi toliko prvostepenih sudija nemamo, a svi ti sporovi će završiti na drugostepenom sudu, i veliki broj na Vrhovnom i Ustavnom sudu. Ne znam kada će ti naši eksperti shvatiti da nije dovoljno samo napisati zakon, nego je potrebno vidjeti kako će se on primjeniti u praksi, pa tek onda ići sa prijedlogom za donošenje. Ko će snositi sve troškove tog ogromnog broja sudskih predmeta. Da li je za tu namjenu uzet kredit MMF, jer 90 prvostepnih sudija sa daktilografima (30 općinskih sudova, 10 kantonalnih sudova), godišnje košta veoma mnogo, a taj trošak je mogao biti izbjegnut.
I Hudini je prodavao maglu, sve do jednom.
A kod nas ni to ne važi, kod nas je i dalje najvažnije ono „ko je jamio, taj je jamio“.
Miralem Porobić, 65+, u izolaciji
