Ono što niko ne može osporiti ‘Prvoj ministrici’ jeste činjenica da je pokazala više odlučnosti nego bilo koji drugi političar njene generacije.
Kada ste zadnji put pokazali odlučnost (a da to nije bježanje iz ove zemlje)?
Znate li anegdotu o tome kako nastaje čuvena ‘engleska trava’? Englezi kažu, vrlo jednostavno. Prvo uzmeš sjeme. Zatim, okopaš i poravnaš zemlju. Onda posiješ. Na kraju, redovno zaljevaš … I tako 400 godina.
Premijer Ujedinjenog Kraljevstva (Prime Minister of the United Kingdom) obnaša istovremeno i izvršnu (predsjedava vladom) i zakonodavnu (kao član parlamenta) vlast, a zajedno sa svojim kabinetom odgovoran je isključivo Monarhiji, Parlamentu i svojoj partiji (i/ili koaliciji). Radi se dakle o najovlaštenijoj, najmoćnijoj i najuticajnijoj osobi u državi i Monarhiji čiji je Parlament ‘Majka svih Parlamenata’, ili prevedeno, u koljevci moderne (parlamentarne) demokratije. Kabinet Premijera nije uspostavljen nikakvim formalnim aktom, nego je ‘institucija’ uspostavljena konvencijom (skupom pisanih i nepisanih pravila i standarda) kojih se Britanci u donjem domu Parlamenta tradicionalno pridržavaju vjekovima. Namjerno sam potcrtao riječi ovlaštenje, moć i uticaj kako bi istakao veličinu nadležnosti osobe o kojoj je riječ (op. pročitati Svadbe i razvodi). I da dodam, ako je neko nadležan da donese odluku on je istovremeno i odgovoran da se ona sprovede.
Vjekovima je ovo mjesto bilo rezervisano isključivo za muškarce, dok na njega 1979. godine nije došla jedna žena, Margaret Tačer kći bakalina iz Granthama, malog trgovačkog mjesta na istoku Engleske. Iako je svoju političku karijeru započela ranih 60-tih, prva žena na ovakvoj poziciji u istoriji zapadne civilizacije, za vrijeme svog mandata Premijerke (1979-1991), je postala jedna od najuglednijih i uticajnjih državnika na evropskoj i široj međunarodnoj sceni. Najveće zasluge joj se pripisuju u zaustavljanju Hladnog rata i podizanju posrnule ekonomije. Vodila je i jedan rat ‘za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta’ poznat kao Falklandski rat. Zbog ženskog (pomalo ‘piskavog’) glasa u Parlamentu, često je ismijavana (što je kod Britanaca dozvoljeno, čak uobičajeno) od ‘muških’ parlamentaraca, dok jednom nije odgovorila: „Kada bi bolje slušali šta govorim, a ne i kako govorim, možda biste nešto vrijedno i naučili !“. Preuzela je političko liderstvo kada je na sebe skrenula pažnju izjavom: „Potrebne su promjene. Naši političari suviše dugo donose odluke na osnovu emocija. Odluke treba donositi racionalno, na osnovu razuma !“.
Kako je jednoj lijepo vaspitanoj i poslušnoj kćerki bakalina, koja je radila kod svog oca u prodavnici (Sarajlije bi rekle u ‘granapu’), uspjelo da postane tako obrazovana (završila je Oxford), sposobna (prva žena u Parlamentu), uspješna (prva žena Premijer) i moćna (da pokreće i zaustavlja ratove)? Po mom skromnom mišljenju i uvjerenju, vrlo jednostavno. Zato što je bila kompletna lčnost. Ličnost čije su misli bile jasne, čije su riječi bile konkretne, čija su djela imala svrhu, čiji je karakter bio čvrst (integrisan) i čija je sudbina bila da odlučuje. A čovjek koji odlučuje, osim znanja i vještine, mora ‘imati m*da’ (što je karakterna osobina), bez ozbira bio on muškarac ili žena. Ta osobina i vještina upravljanja se zove odlučnost!
Zašto nadimak Željezna Ledi? Moj profesor Dr. Adižes kaže da je demokratija najpovoljnije okruženje za donošenje dobrih upravljačkih odluka. Zašto? Zato što postoji sloboda mišljenja i sloboda govora, a to je osnovna pretpostavka da se čuju i razmotre svi argumenti nužni za donošenje dobre odluke. Međutim, demokratsko okruženje istovremeno opstruira sprovođenje odluka (iz istih razloga vezanih za slobodu mišljenja i govora). Za sprovođenje odluka, najbolje okruženje je diktatura, jer u takvom okruženju odluke se sprovode bez pogovora. Margaret Tačer je djelovala u Velikoj Britaniji, a kako se radi o zemlji koja je ‘koljevka moderne demokratije’, jasno je da je Željezna Ledi imala najbole moguće okruženje za donošenje dobrih odluka. Ali i drugi (‘muški’) Premijeri prije nje su imali isto to okruženje. Zašto i oni nisu bili tako uspješni (znate li ijednog Premijera prije nje osim Čerčila)? Izgleda da oni nisu bili dovoljno vješti u sprovođenju odluka. A možda nisu bili ni dovoljno spremni da uče(!?). Uticaj se ostvaruje putem znanja, a znanje se stiče učenjem. A najbolje znanje se stiče učenjem od najboljih. Bivši ministar vanjskih poslova i predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević u svom intervjuu za Fenu, evocirajući uspomene na Željeznu Ledi svjedoči: „Mnogo je pričala o Titu kao mudrom državniku i željela je na svaki način prije nego preuzme dužnost Premijerke da razgovara s Titom. I razgovarala je s Titom 1978. godine kada je posjetila Jugoslaviju i poslije posjete je izjavila da je za nju susret s Titom bio dragocjen. Britanska premijerka je u svim kontaktima izražavala veliko poštovanje prema predsjedniku SFRJ. Kada je Tito umro, kao Premijerka došla je na sahranu, a jedna od njenih izjava bila je: ‘Nestala je jedinstvena ličnost u svjetskoj istoriji’.“.
Da li je Margaret Tačer, poznata po svojoj orjentaciji ka učenju, imala što-šta naučiti od Tita koji se po nekim današnjim standardima smatra ‘diktatorom’, iako mu je na ispraćaj došlo 127 državnika svijeta (skoro cijeli UN, koji je tada imao 154 zemlje članice !!!)? Vjerujem da jeste (zavisi šta ‘diktirate’). Jer mi koji smo bili savremenici znamo kako je Tito upravljao i kako su se sprovodile njegove odluke (možda griješim ali čini mi se manje iz straha, više iz ljubavi). Da li je u ‘liku i djelu’ lidera bivše države Margaret Tačer, još uvijek ‘samo’ parlamentarka, prepoznala obrise ‘demokrature‘, modela demokratskog donošenja i diktatorskog sprovođenja odluka (‘svetog grala’ procesa upravljanja), možda nikada nećemo saznati. Osim ako Istorija, učiteljica života, ne kaže drugačije … Ono što do sada pouzdano znamo, mjesto u istoriji je zauzela Željezna Ledi, prva žena Premijer jedne zapadne zemlje.
Samo razmišljam…
Edim Sarihodžić
