Odlazim…
Neka me malo i na drugim mjestima.Vjerujem i da preko potoka ima dovoljno vjetrova za moje alergične suze u očima.Trebam da znam da i u drugim močvarama mogu sa žabama da tražim tonalitete za ariju koja mi buči u ušima. Naučio bih, ako je ikako moguće, kako to izgleda i druge ljude vidjeti, u oči, očima gledati.
Poželio sam, nekako s vremenom, da preko rijeke zagazim, da u vir novi zaronim, da me nova kamena obala sačeka, a druge djevojačke usne da mi pomognu doći do daha sa umjetnim disanjem usta na usta.
Odlazim…
Ne mašem maramom i ne obećavam da ću se vratiti. Niti ću reći da ništa neću zaboraviti i da ću sve ovo od prije pamtiti. Ali sačuvajte mi kesten iz moje sobe i njegov hlad naslikan na mojim zidovima, za svaki slučaj ako opet poželim na njegovim granama se ljuljati.
Odlazim…
Niz tišinu i povjetarac odlaze mi koraci. Sačekat’ ću još samo malo na svoju sjenku, njoj baš treba vremena da se oprosti od ovih kaldrma što mi svaki, baš svaki skok u vazduh poznaju.
Odlazim…
Na tren ću zastati ispod prozora koje s neprospavanim noćima zavoljeh. Osmijeh ispod saksije kraj njenih ulaznih vrata, zajedno sa ključem ću ostaviti. I dok me oči njene, iza pendžera, budu tragom suza pratile niz kaldrmske kocke, još jednom ću sam sebi u bradu prošaputati…
ODLAZIM…
