Nije ni mjesec dana prošlo od početka onih pravih zimskih dana. Kad kažem zimskih, ja ih računam od onog dana kad počne padati snijeg. S godinama sam postala pravi hejter. Iako to nije klasični hejt, ja u sred ljeta, kad su nesnošljive vrućine, razmišljam o samo malo zime, jedan “kliz” niz mahalu, utabanoj stazi za sankanje i o satima provedenim napolju.
A, kad dođe zima – maštam o ljetu i sunčanju, koktelima pored plaže (ok, to svi zamislimo, pa ljeto provedemo s lavorom pored kauča ili povremenim brćkanjem u obližnjem bazenu ili jezercetu).
Ove godine, nostalgija me višestruko šiba. Prestala sam biti hejter i počela opet misliti o danima kada smo bili skroz bezbrižni. Ustali bismo ujutro, ustaljene jutarnje aktivnosti završavali u trku, dok su misli odmah nakon otvaranja očiju bile na obližnjoj “ski stazi”. Kakvo tad skijanje, kakva ekskluzivna skijališta, napucana imena .. ništa to nama nije bilo važno!
Važno je bilo da je društvo na okupu, da se svi smijemo i zabavljamo i da jedini hejt bacamo kada dođe neko sa sankama friško iz prodavnice. Tad se svi postrojimo ko lončići, vadimo svijeće iz džepova i mažemo svoje sanke, kako nas ovaj s novim sankama, ne bi prestigao.
Dok sam bila školarac, svaki zimski raspust bi bio programiran – “spakuj stvari, idete sestra i ti kod nene na selo, makar heftu.”
Bilo je to prekrasno vrijeme djetinjstva. Naše misli u toku zimskog raspusta nisu dopirale dalje od staze koju utabamo čim padne snijeg. Svaki naredni bi se samo popravljala staza, jedan dio bi se zaledio, pa bi oni najsmjeliji dolazili s najlonima. Mame su njima nerijetko galamile, jer – ko još nije na takvoj stazi poderao skijaško odijelo?
Sve brige naših roditelja, brige svijeta, sve je tada nestajalo izvan naših radosnih duša. Samo bi se čuo gromoglasan smijeh, zafrkancija i dječije priče. Bivali smo umotani od glave do pete, već oko podne preznojeni i rumeni, no nezasiti penjanja uz stazu i spuštanja u beskraj.
Svu euforiju prekinuo bi jedino mamin glas, kada me u sred staze, dozove s prozora : Belmaaa, ručaaaak!, a ja brže-bolje, ne dopustivši joj ni da završi rečenicu, odgovorim: De mi pripremi krišku, eto mene.
U dva zalogaja bih pojela ručak i nastavila dalje, do duboko u noć. I tako do bljuzge i školskog zvona.
I kako da me ne šiba nostalgija? Gdje još desetina njih priprema staze za rodlanje cijeli raspust?
