Čini se da smo ispratili ljeto. Nijedno godišnje doba ne posjeća više na porodicu od jeseni. U jesen spremaš za porodicu. Za zimu. Za one neke tvoje posebne ljude sa kojima ćeš „preživjeti“ snijeg, hladnoću. Ušuškaćeš se ispod deke. Gledati…
Čini se da smo ispratili ljeto. Nijedno godišnje doba ne posjeća više na porodicu od jeseni. U jesen spremaš za porodicu. Za zimu. Za one neke tvoje posebne ljude sa kojima ćeš „preživjeti“ snijeg, hladnoću.
Ušuškaćeš se ispod deke. Gledati filmove. Napravićeš kokice.
Jesen je stvorena za zagrljaj.
Jesen je i čisti bluz.
Nikada nisam bila toliko tužna kao u jesen.
Nikada mi nije nedostajala porodica kao u jesen.
Nikada nisam više puta plakala nego onda kada ispratiš ljeto.
Kada više ne lučiš hormon sreće po defaultu, već se zatvoriš u svoje zidove i vidiš koliko si ponekad sam.
Moja pomalo nakaradna porodica bi se tokom ljeta raštrkala, svako na svoju stranu. Jesen bi nas spajala ponovo ispred televizora dok se kuva kesten.
Sa njima ne živim već petnaest godina, a još uvijek su moje sigurno mjesto. Još uvijek su moje „ne daj Bože“.
Još uvijek su moji „mama, baka i Aco“ sposobni da me iziritiraju na najrazličitije načine, a da im poslije pet minuta sve oprostim.
Moraš imati nekog svog.
Bezuslovno.
Bezrezervno.
Niko to nikada neće biti kao oni sa kojima si podijelio sve tuge i sve radosti.
Sve nesreće. Sve suze. I iz toga izašao malo ranjeniji, a malo jači.
Brat je mislio da mi mora biti tata, mama je mislila da to mora biti ona, a baka je umjela da me grli najnježnije na svijetu. I još uvijek umije, iako sam sada ja njena stijena.
Porodicu vrlo često prihvatimo zdravo za gotovo. Smatramo da im je obaveza da nas vole. Smatramo da jedni druge podrazumjevamo. Zaboravimo biti nježni jedni prema drugima. Zaboravimo reći volim te.
Mislimo da oni to znaju. A, ne znaju.
Ne znaju i koliko puta sam se ja najmlađa od njih, brinula o njima. Koliko sam puta razmišljala kako će, mogu li. Boli li? Imaju li?
Tako činiš za one koje voliš. Tako oni čine za tebe.
Za mene će jesen uvijek ostati miris kuvanog kestena i brat koji bronda jer smo sve prosuli po kući. Polovine krompira iz rerne sa kajmakom i slaninom. Pa zaspiš bezbrižno na kauču jer znaš da te neko čuva, bez obzira na sve.
Jesen je bluz. Na jesen mi najčešće nedostaju neki naši rituali iako uveliko on i ja imamo neke naše.
U jesen se oni brinu da ostave neku teglicu zimnice i za mene, iako je ja ne jedem.
I često čujem ljude kako se žale na život, na sudbinu, na skupoću, poslove, a ne znaju da dok su svi oni koje voliš živi i zdravi, imaš sve što ti na svijetu treba. Jer su oni tvoje zauvijek, tvoje ne daj Bože i tvoja sigurna luka.
A jesen…ona će zauvijek ostati pomalo bluz.
Izvor: Lola magazin
