Dok uživamo u utakmicama EP u Francuskoj, baš u trenucima kada se Albanija grčevito i hrabro nosi sa fudbalskom silom i domaćinom ovogodišnjeg prvenstva, Francuskom, sa sjetom i ponosom se možemo prisjetiti historijskog, prvog nastupa Zmajeva Bosne i Hercegovine na mundijalu u Brazilu.
Prvi put, za sada jedini, smo nastupili na jednom velikom takmičenju, ali ne običnom usputnom, nego na SP u Brazilu. I tada, baš u ovim trenucima smo slušali himnu bez riječi, ali našu himnu BiH, ali tada sa nenormalnim ponosom, sa naježenom svakom dlakom na tijelu, sa suzama sreće u oku… baš tada 16. juna 2014. godine na legendarnoj Marakani čekala nas je velika fudbalska sila, sa nejpoznatijim igračem, za kojim bi i mnogi iz našeg tima išli i tražili autogram ili zajedničku fotografiju, čekao nas je Messi i čekala nas je Argentina.
Trema od raskoši Marakane. Mentalitet da smo uvijek slabiji od navikanijih. Nesretno i nespretno postavljeni Kolašinac i taj autogol koji nas je prizemljio u naletu kakav smo, možda samo u utakmici sa Francuskom u Parizu vidjeli, aterirao je Sušićeve Zmajeve, a nas pred malim ekranima ohladio.
Ipak imamo se čime pohvaliti, itekako smo imali dobar nastup, ali i historijski momenat u drugom poluvremenu.
U ljetnoj bašti platno i slika sa projektora. Na jednom mjestu rokeri, reperi, hipsteri, mamlazi, ali i grupa sredovječnih žena, koje su za ovu historijsku priliku pripremile kiflice sa sirom i hrenovkama. Kobajagi i one su komentarisale nešto sa onim “niđeveze” komentarima. Uglavnom sve se svodilo na pažljivo praćenje svake izgovorene rečenice stručnog komentatora Muhameda Konjića, koji je svojim umlaut frazama uspio skrenuti pažnju prisutnih sa dešavanja na terenu na horsko ponavljanje njegovih stručnih – nogometno – fudbalskih riječi.
Da je kojim slučajem Argentina ostala bez Messija i da nam on nije potopio san da se možemo nositi sa fudbalskim silama i danas bi medijski prostori bili ispisani rezultatom iz te večeri. Ali nismo mi te sreće!
Salpi, koji sjedi za istim stolom, udavi me pitanjima – a što Safet nije ubacio Vedu u početni sastav? A šta misliš hoće li ga ubaciti? A što ovo, a kako ono? … i tako u nedogled ili do mog odustajanja od stola i osamljivanja, jer me i gospođe sa kiflicama opasno nerviraju svojim neznanjem, ali neprestanim nebuloznim komentarima kako nismo ni trebali ići, kako mi nemamo pojma, kako… Ustvari sve ovo o gospođama sa kiflicama se može ili sam ja tada zamijenio jednom narodnom izerkom “Vidjela žaba da se konji potkivaju, pa i ona digla nogu”!
E onda je pred kraj drugog poluvremena i izgubljenih svih nada da se nešto može promijeniti, na teren ušao igrač s brojem 9. Vedad Ibišević.
Ekipa od stola dobacuje, eto ti tvog Vede. Dobio je priliku da potrči Marakanom. Uzvraćam im prstom srednjakom neobazirući se na dobacivanja. Pamtim da sam im rekao, nekako samouvjereno “gledajte sad”.
Znam da je sve išlo sa lijeve strane. prodor, dobro dodavanje, lagani ali brzi pasovi i Ibišević ispred gola Argentine….
Gooolllllllllllllllllllllllllllll!!!!!!!!!!!!
Gol kroz noge. U uličnom, dječijem fudbalu takav pogodak se računa dva gola, jer si uspio protivniku kroz “roru” provući loptu. Eh kroz “roru” je Ibišević provukao, naš prvi mundijalski gol, na našem prvom premijernom svjetskom nastupu, na legendarnoj Marakani u zemlji Pelea, u Brazilu tog 16. juna 2014. godine.
