Kada je davne 2005., sada već uhodani organizatorski tim odlučio pokrenuti Marš mira, kao protestni pohod podsjećanja na stravične zločine u Srebrenici, Crveni križ Tuzlanskog kantona je osjetio potrebu pomoći ovim ljudima. Znali su jako dobro da je ovo teška staza i razumjeli da svako ko se uputi na istu zaslužuje podršku jedne ovakve organizacije. Nije bila velika povorka prve godine i tamo su bila tek četiri naša volontera. Četiri mušketira, opremljena snagom, znanjem i neuništivom voljom za pomaganjem drugim ljudima. Uz skoro neprohodnu stazu tada, uspjeli su u svojoj misiji. Prvi Marš mira je prošao bez problema. I uvijek se pominje. Taj prvi Marš. Sjećam ga se i ja iako nisam bila tamo. Sjećam se jer sam potpuno svjesna te energije, adrenalina i moram priznati, blagog ludila koje je vladalo mnome na mom prvom Maršu i za koje sam sigurna da je gorjelo u kolegama koje su bile tamo. Na prvom prvcatom Maršu.
Nastavak čitajte na Ženski.ba
