Naša poznata književnica dotakla se pakovanja mizoginije u “ljubav”
Mizoginija se ponekad vrlo lijepo predstavlja kao “ljubav”.
Tako da smo na ulici nečije male djevojčice (namjerni pleonazam), u krevetu prljave kurve, u društvu nam se savjetuje šta da govorimo i kako da se oblačimo, u poslu kako da postupamo, i sve je to lijepo opravdano tim svemogućim i sveobuhvatnim terminom “ljubav” koji nas drži kao taoce u toksičnim odnosima i ne dopušta nam da se zaustavimo na sekund i shvatimo da se zapravo osjećamo užasno.
Jer mislimo da je to ljubav.
Postoje muškarci koji se zaljubljuju tako što te umanjuju, koji se lože na to da te poništavaju i ponižavaju, i koji će vrlo brzo riječ “ljubav” početi da koriste kao ucjenu kako bi te zadržali u ovom nezdravom odnosu.
Ako se požališ, dobićeš objašnjenje zašto nisi u pravu i ponovo džoker-kartu te “ljubavi”.
Ako zatražiš mjesta za sebe i svoje misli, dobićeš “veliku gestu ljubavi” koju nisi tražila. Šah-mat.
I onda mnoge žene ostaju u tim vezama, igraju igru “ljubavi”, umanjuju se, poništavaju, ućutkuju, jer nemaju način da iskažu nezadovoljstvo i vrlo često imaju strah da odu jer su njegova osjećanja važnija od njenih.
A ako odu, e onda ulazimo u veliki mit o slomljenom muškom srcu na kojem “slabiji pol” treba da bude zahvalan i zbog kojeg smo obilježene kao hladnokrvne vještice, krvopije, kučke, itd.
Ovo govorim jer mi je učenica došla s masnicom preko oka jer je “slomila muško srce”.
Žene, uvijek imate pravo da odete.
Uvijek.
Uvijek.
Izvor: Lola Magazin