Ta noć je, za razliku od ostalih, bila posebna. Nekima. Meni, naročito, i nije bila drugačija od ostalih. I te noći sam se smrzavao istim intenzitetom, s istim minusom pod kožom, istom količinom drhtaja i uzdaha u pokušajima da se ugrijem. Nije mi bilo pomoći. U daljini gledao sam, kroz malu rupicu na staklu ulaznih vrata, prozore obješene na zgradama kao usijane goblene. Kroz jedan od tih prozora uspio sam razaznati nešto što ja nikada nisam imao. Sretna porodica slavila je dolazak Nove godine. Pokušavajući da sakrijem težinu trenutka od hladnoće, praznine i zvukova tišine, brisao sam kapi suza koje su tekle niz obronke guste šume na mome licu. Sjetio sam se davnih vremena, kad sam još uvijek bio mali dječak. Sjetio sam se kako su mi majka i otac pomagali da okitim jelku. Sjetio sam se davnih vremena moga djetinjstva. Sjetio sam se prijašnjih novih godina. Pitao sam se da li plačem zbog toga što osjećam čežnju za prošlim vremenima ili zato što sam večeras sam ovdje. Nisam znao odgovora. Moja razmišljanja prekinuo je neki čovjek koji je upravo ušao u haustor. Pogledao me je pogledom punim sažaljenja, a zatim se nastavio uspinjati uz stepenice. Nekoliko trenutaka kasnije njegovi koraci su utihnuli. Ušao je u svoj dom. Imao je nekoga ko ga očekuje. Bilo koga. A ja, ja nisam imao nikoga. Samo praznu bocu od rakije, zidove stubišta, par grafita ucrtanih na zidove stubišta i to je sve. I da, smrad. Smrad moje duše.
Negdje oko ponoći, izašao sam na ulicu. Snijeg je ponovo počeo padati. Vjetar je ponovo zapuhao. Hladnoća je bila nepodnošljiva. Parala je moje tijelo. Ali nisam pridavao veliki značaj tome. Lutao sam. Gledao prema nebu. Snijeg mi je padao na lice i u očne duplje. Ipak, nisam preklapao očne kapke. Prisilio sam sebe da gledam gore, gore prema nebu; prema Bogu, u kojeg nisam vjerovao. Ipak, čini mi se da sam ga krivio za svoju samoću. Koračao sam dalje. Gradski sat otkucao je ponoć. U daljini se čuo vatromet i zvuk različitih pirotehničkih sredstava. Čuo sam ljude u daljini koji su uzvikivali: „Sretna Nova godina, sretna Nova godina!” Njima je dolazak Nove godine značio sve, no meni je bilo svejedno. Osjećao sam se isto. Ništa se nije promijenilo. Ni prije deset sekundi, a ni sada. I dalje sam ja ostao ja, i dalje je moja bol bila moja bol. I dalje sam Beskućnik. Ne, nije greška. Beskućnik sa velikim B. To je moje ime, drugo ime nemam. Drugo ime je ostalo zakopano negdje na drugom mjestu, u nekom boljem svijetu.
Osjetio sam bol u grudima. Zatim sam pao. Grudima se prožimala nesnosiva bol. Zadnje što sam vidio te večeri, bila je pahulja snijega koja je pala na dlan moje rukavice, a zatim nestala. Baš kao i ja i moj život. Sutradan, kada su me našli, niko me nije žalio, nikome nisam nedostajao, nisam ostavio nikakav trag. Ipak, zaboravio sam, ostalo je nešto. Trag smrznutog čovjeka u snijegu.
Autor: Muhamed Zimić
