Piše: Vildana Muhedinović
Prije 18 godina:
Ustajanje ujutro. Oblačenje nove trenerke, kupljene samo za ovakve prilike, koja se ne nosi napolju kada se ganja lopta ili kradu komšijine trešnje jer moraš imati jednu finu i čitavu. Uzbuđenje od samog jutra, odoh negdje! Ne razumiješ ti to mama, ne razumiješ ti to tata, odoh- imam posla, danas je važan dan. Pakovanje sendivča u ruksak, sokić i voda, obavezno rezervne čarape da se nađu za ne daj Bože.
Gdje mi je marama? Mama je ispeglala, nećeš mi neuredna nigdje ići. Stavljanje žuto-plave marame popraćeno predavanjem: „fino se ponašaj, budi dobra, nemoj da hodaš gdje drugi ne hodaju, pazi da se ne izgubiš“. „Joj mama, ti meni našla pričati, ja sam naučila gdje je sjever“, pa pokazujem rukom u nekom totalno drugačijem pravcu.
Nalazimo se na Banji. Mi, male pčelice, poredane na vrhu stepenica sa ruksacima većim od nas samih. Gledamo u naše Starješine kao u Bogove, dok samo jedno pitanje odzvanja u glavu: „Kad ćemo krenuti?“. Krećemo u čišćenje Banje. Nekome su mame spakovale rukavice, nekome nisu pa se kusuramo da svako dobije makar po jednu. Dobili smo neke malene kesice, koje teško da je iko od nas napunio. Da, mi čistimo Banju, to je naš posao za danas, ali mnogo je stvari koje odvlače pažnju.
„Heeeej! Šta je ovo?“
„Tu ti je zakopan jedan čiko.“
„Hoće li se on ljutiti što mi hodamo ovuda i galamimo?“
Kada dođeš kući, ne znaš šta prije da radiš: hvališ sebe koliko si nakupio smeća, jer je danas Dan Zemlje ili tužakaš druge što nisu. Koliko smo imali ovakvih akcija. Koliko smo puta išli na Ilinčicu, pa se onda valjali po lišću, kao slučajno smo se okliznuli. Ne pamtim niti jednu izviđačku akciju koja nije prošla uz osmijeh. Jednom smo sadili drveće. Nisam znala ništa o sadnji drveća. Dok je moj Starješina kopao, ja sam nekom malom lopaticom (koju mama koristi kada operiše cvijeće na balkonu) sklanjala zemlju, u suštini, više sam smetala nego pomagala. Ta se sadnja drveća prepričavala od škole, roditeljima, nenama i djedovima, komšijama i naročito komšijskoj djeci. Kada bi pitali koje smo drveće sadili, odgovor bi bio blago ciničan: „Pa drvo!“. Ipak sam ja izviđač, čuj glupog pitanja- koje smo drvo sadili, pa drvo: fino i zeleno. Izviđač ipak poznaje prirodu, voli je i čuva.
Danas:
„O buraz. Hoćete gdje hodati za vikend?“
„Kontali smo nešto, ali gledaj brate ove mećave… sve poludilo u ovoj Bosni, pa i vrijeme.“
„A jesi čuo za ovu akciju čišćenja zemlje?“
„E jesam, super stvar. To nam baš treba, grad nam je skroz neuredan.“
„Vala baš. Mi smo prošli vikend išli na Ilinčicu, lijepo vrijeme pa da bacimo kakav roštilj. Nemaš čovječe gdje da staneš da roštiljaš! Svuda smeće! Opušak nisam imao gdje da bacim! Ma fuj!“
„To je zato što ti, papak jedan, nisi ništa pokupio za sobom prošli put.“
Gdje smo sada veliki izviđači? Čini se da kao da smo sve zaboravili o izviđačkim zakonima i osnovama naših zakletvi. Gdje smo, male pčelice i poletarci, koji smo se toliko veselili svakom izletu, izviđačkim igrama, podizanju zastave? Izađite mali i veliki izviđači, pokažite i velikoj i maloj raji kako su izviđači odani, kako vole prirodu i čuvaju je, kako su svima prijatelji. Izađite izviđači jer:
„Prisežem časnom riječi, kako ću učiniti, najviše što mogu, biti vjeran Bogu i Domovini,
Pomagati drugima,
Živjeti i raditi po izviđačkim zakonima“,
