Rasim nije htio otići da radi za Amerikance u Iraku i Afganistanu. „Jeb'o pare, kad nema glave na ramenima“, govorio je svojim dragstorskim pajdašima. Pored toga, Rasim je imao suprugu i sina jedinca o kojima je morao skrbiti. Umjesto toga, prijavio se za posao električara u Saudijskoj Arabiji. Razlog tome nije bio taj što je Rasim bio naročit vjernik niti je osjećao neke posebne simpatije prema orijentalno-islamskoj kulturi, on je jednostavno želio dobro plaćen posao na kojem neće svakim korakom rizikovati vlastiti život. Ipak, ono što je Rasima isfrustriralo pri njegovom prvom odlasku u strane mu krajeve, obzirom da nije bio upoznat sa zakonima zemlje u koju je otišao, je činjenica da u Arabiji ne samo da nije bilo dobrog Tuzlanskog piva nego se alkohol uopće nije prodavao. Pored toga, za nekoga ko je navikao da se svojim provincijskim krajem šeće u izblijedjelom šorcu od teksasa, koji je nastao tako što je Rasimova žena Hanifa odlučila da potkrati nogavice nekadašnjih farmerica koje je Rasim kupio na pijačnoj rasprodaji davne 2008. godine, i u razvaljenoj potkošulji ispod koje je kao pod kompresijom čučao ogroman pivski stomak, to je bio izuzetno veliki i težak udar kako na njegovu ličnost tako i na njegove životne navike. Ipak, ono što ga je malo oraspoložilo bila je informacija da u Arabiji nema meda te da je taj slatki pčelinji produkt vrlo dragocjen i skup na arapskom crnom tržištu pa je on odlučio da se i sam oproba u rasturanju pčelinjeg meda Arapima.
Nakon što je odradio prvi šestomjesečni ugovor, zaradio nešto novca i dobio prvi petnaestodnevni godišnji, Rasim se vratio kući donijevši svojim ukućanima razne arapske raritete u vidu poklona, međutim jedan poklon se posebno izdvajao, a to je bio digitalni sat za mjerenje razmaka između namaza, koji je Rasim poklonio maloj mjesnoj džamiji. Vrijednost tog poklona dobiva na važnosti ako uzmemo u obzir da Rasim nikada nije ušao ni u jedan vjerski objekat. Sudba je htjela da Rasimov povratak kući padne na produženi vikend zbog obilježavanja Praznika rada. Tog jutra, koje je na sreću bilo sunčano, osjećala se euforija u malom provincijskom mjestu u okolini Tuzle. Pijetlovi su pjevali svoje najbolje kompozicije pozivajući svoje gazda na prvomajski uranak, paščad je lajala kao da je ispred njih upravo protrčao čopor napaljenih mačaka, stanovnici malog mjestašca su već polako izvršavali prve pripreme da se otisnu na neko od lokalnih izletišta. Rasim je odlučio da taj Prvi maj provede u vlastitoj garaži u društvu svojih cijenjenih dragstorskih prijatelja.
Dan je tekao baš onako kako i treba da teče jedan praznični dan – roštilj, piće, ekstremno velika količina smijeha i besmislenih lovačkih priča koje su uglavnom pričali Šefik, glavni lokalni zgubidan, Zejnil, glavna seoska varalica i Gizo poznatiji kao Gad koji je svoj famozni nadimak dobio zbog toga što se u vrlo rijetkim trenucima svoga života kupao. Naše protagoniste vjerovatno ne bi ništa uznemirilo da se na ulici ispod Rasimove kuće nije začula škripa kočnica, tup udarac i kratak zvuk nalik vrisku.
„Koji kurac je ovo bio?“, izgovorio je više za sebe niko drugi do Zejnil. Na odgovor međutim nije morao dugo čekati jer je Dževdo, čija kuća je bila nešto bliže ulici, zaurlao iz dubine vlastitog grla:
„Uuj, jebote, ljudi, eno Rasima spičilo auto!“
Na tu rečenicu klapa se iznenada istovremeno okrenula prema mjestu na kojem je sjedio Rasim. Na iznenađenje svih, Rasima nije bilo. Cijela klapa pijanih ljudi se trže, ustade i potrča prema mjestu nesreće. Kada su napokon stigli na mjesto nesreće, ispred automobila nije bilo nikakvog tijela a ponajmanje Rasimovog. Jedina stvar koju su vozač i Rasimove komšije pronašle pod točkom vozila bila je lutka na baterije koja je ispuštala neartikulisane glasove i koju je igrajući se u dvorištu porodične kuće na ulicu zabunom izbacila petogodišnja Lamija. Ekipa se odmah vratila u garažu nastavivši preljevati priču iz šupljeg u prazno zaboravivši već narednog trenutka kako Rasima tako i minulu saobraćajku. Tek navečer, kada se kući vratila Rasimova supruga koja je bila kod matere i oca na proslavi Prvog maja neko se ozbiljno zapitao gdje je zapravo nestao Rasim. Nažalost, niko ga nije mogao pronaći. Slučaj nestanka je prijavljen policiji koja je odmah izašla na teren.
U međuvremenu, na obližnjem brdu obasjan mjesečinom u dubokoj zelenoj travi ležao je usnuli Rasim. U njegovom zagrljaju čvrsto stisnuta ležala je flaša Tuzlanskog piva, a svega nekoliko centimetara od njegove glave u vlatima trave usnulo je nekoliko glavica luka te jedna svinjska glavučica.
Autor: Muhamed Zimić
