Mahala u kojoj živim je jedna od starijih mahala savremene Tuzle. Zgrade u mojoj mahali datiraju iz jugoslovenskog perioda pa svi jugonostalgičari koji se žele prisjetiti svojih mladalačkih dana mogu u njoj osjetiti dašak jugoslovenstva – izblijedjela siva boja višedecenijskih fasada na trospratnim zgradama, nekoliko kućica sa šturo ili polovično urađenim fasadama, lavež paščeta koje se negdje u daljini glasa iščekujući oglabanu kosku, nekoliko zanatskih i automehaničarskih radionica koje nas vraćaju u „doba bratstva i jedinstva“ na čijim zidovima obavezno ponosito visi umazani požutjeli kalendara sa posterom obnažene plavuše ogromnih grudi čiji je marker kojim se obilježava datum zapeo na 22. aprilu 2003. godine.
Prolazeći jednom prilikom pored automehaničarske radionice starog majstora svog zanata, dobroćudnog čikice, gospodina Fahre, pozdravih ga, a pogled mi sasvim slučajno zaluta na obnaženim grudima zanosne plavuše koja se smješka sa postera, a zatim i na datumu koji je bio markiran na kalendaru – 22. aprilu. Pokušah se prisjetiti zbog čega mi je taj datum intuitivno privukao pažnju i sjetih se da se na taj datum obilježava međunarodni Dan planete Zemlje.
- Čika Fahro, šta za vas predstavlja 22. april?, upitah ga znatiželjno dok sam uporedo posmatrao kako se njegova izmorena staračka ekspresija lica postepeno mijenja iz nezainteresovanosti ka začuđenosti.
- Sinko moj, započeo je dužom dramskom pauzom, na taj datum je umrla moja Rahima. Evo sad će trin'esta godina kako je huda preselila, nastavio je.
Na trenutak osjetih blagu neugodnost zbog neupućenosti u značaj tog datuma za čika Fahru. Kako bih skrenuo razgovor na neku vedriju temu, upitao sam čika Fahru da li zna da je 22. april također i Dan planete Zemlje. Nije znao, ali me iznenadilo kada me je upitao šta tačno podrazumijeva taj neki „Dan planete Zemlje“. Ukratko sam mu objasnio da je to dan u kojem čovječanstvo pokušava da podigne ekološku svijest pa makar na jedan dan te da bi svaki pojedinac trebao da očisti neku javnu površinu, zasadi neku sadnicu ili uradi bilo šta što će doprinijeti manjem zagađenju naše već dovoljno zagađene planete.
- Sjećam se da smo mi u bivšoj Jugi, sinko moj dragi, imali organizovane radne akcije. Pošumljavali smo šume, sadili mlade biljke, gradili autoputeve i željeznice. Niko nas nije prisiljavao da to radimo i bili smo sretni. Tamo sam upoznao i moju dragu Rahimu. A vi, današnja mladež, vama trebaju nekakvi datumi da biste učinili nešto za svoju zemlju i planetu, reče mi naposlijetku čika Fahro.
- Čika Fahro, kada biste mogli izabrati, koja voćka bi vas najviše podsjećala na vašu suprugu?, upitah ga nakon kraće stanke.
Nakon što je pomalo iznenađen neočekivanim pitanjem zastao da razmisli, čika Fahro mi je rekao da ga jabuka najviše podsjeća na suprugu obzirom da je to vitka, krošnjasta i nadasve slatka i sočna voćka baš kao što je to bila i njegova žena. Nakon toga sam pozdravio čika Fahru i otišao.
Prošlo je mjesec dana, a ja više nisam razgovarao sa čika Fahrom. Mislim da je i on vrlo brzo zaboravio naš minuli razgovor. Ipak, ja nisam. Bližio se 22. april 2016. godine. Dan prije, obišao sam nekoliko poljoprivrednih apoteka tražeći mladicu jabuke; jednu sam i kupio. Sutradan, na 22. april, otišao sam u radionicu čika Fahre. Bio je sam, sjedio na prastaroj drvenoj klupi i pušio cigaretu.
- O, sinko, ti si!, rekao je veselo kada me je ugledao. Kojim dobrom si kod mene? Da ti nije pukla guma na biciklu?, upitao me znatiželjno. Nisam odgovorio.
- Čika Fahro, možete li mi reći koja voća vas najviše asocira na vašu suprugu?
- Jabuka, rekao sam ti već jednom, blago podigavši glas kao da se čudi jer mu ponovo postavljam isto pitanje.
Zatim sam ga zamolio da pođe sa mnom. Ispred ulaza u radionicu, naslonjena na zid, čekala ga je mlada sadnica jabuke spremna za sadnju. Nisam mu morao ništa objašnjavati. Sve je odmah shvatio. Zagrlio me je umastivši mi duksericu uljem sa svojih ruku. Nekoliko suza je također završilo na mom ramenu. Ipak, nisam mu zamjerio. Naprotiv, bio sam sretan. Zahvalio mi se. Jabuku smo zasadili skupa iza zgrade u kojoj živim. Čika Fahro ju svakog jutra posjećuje prije nego što otvori svoju radionicu.
Ljudi umiru, ljudi se rađaju – naša planeta živi vječno. Čuvajmo ju.
Autor: Muhamed Zimić
