Radovan Karadžić se opet obratio svijetu iz svoje ćelije i čestitao Rusima Dan pobjede. Što će reći, čestitao im Dan pobjede nad fašizmom. Radovan Karadžić čestita nekome dan pobjede nad fašizmom?
Što da ne?! Pa, Radovan je za pokolj sopstvenih studenata, koje je u tzv. “studentskim brigadama” vodio u smrt, nagrađen imenom studentskog doma na Palama. Stani Bekete, stani Kami, stani apsurde i pobuno, mali ste vi i pisci i teoretičari šta je za vas doktor Dabić.
Sa Ibice vila kliče…
Jer, možda se po iskrenom čovjeku, po humanisti Srđanu Aleksiću, neće zvati ništa u Republici Srpskoj. Jer, on je tek čovjek, mrtav čovjek, doduše, koji je poginuo obavljajući svoju građansku dužnost. Sa druge strane, Karadžić je živi kozer, zajebant svog naroda i zdravog razuma, koji, čini se i nije u nekakvoj ćeliji, nego negdje u San Tropeu, Ibici ili kakvom drugom mondenskom ljetovalištu.
Pa mirno, uz čašu kvalitetnog vina, taj zločinac piše knjige, daje intervjue koji se sedmicama prepričavaju, gleda kako Milorad Dodik uvećava svoju političku moć, koristeći ime «Radovan Karadžić» kao bitkoin srBskog nacionalizma, koji navijek u plebsa dobija na vrijednosti.
Pijucka svoje vino Radovan, pa čestita Rusiji na njenom antifašizmu. Isti onaj Radovan što je napravio najveću varvarsku opsadu jednog grada nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, koji je zdušno i gorljivo predlagao dizanje u zrak džamija i drugih nesrpskih vjerskih objekata, koji je bio komandant vojske čiji pripadnici su počinili genocid, koji je svom narodu nametnuo ekavicu…studente, velim, u smrt poslao, a onda iselio opet «svoje» Srbe iz visoke Krajine, Sarajeva, pa se prometnuo u parapsihološkog stručnjaka. Sve u svemu, reći će poneko, ima Karadžić i razloga da mirno ispija vince. Jer, nema tog čovjeka u našem dobu, u našoj epohi, nema našeg savremenika sa više zla na plećima, a da je bolje prošao u životu. A, ne!
Tajni supersaveznik Radovana Karadžića
Nego, zasigurno je imao nekog moćnog saveznika, kad mu se sve tako lijepo namjestilo i posložilo? Sigurno Ruse, kojima čestita? Ili Amerikance? Pa da, oni uvijek stoje iz svega. Ili, ili možda iluminate, masone ili kakvu nama nepoznatu još moćniju i tajniju organizaciju.
U pravu ste! Ima Radovan Karadžić najmoćniju organizaciju na svijetu sa najjačim oružjem u istoriji ljudskog roda. Riječ je o narodu u njegovoj gluposti.
Vidite, nije se Karadžić vaspostavio nekakvim božjim ukazom ili diktatom velikih. Jok! Čovjek je vrhunski prevarant, a glupost mu je pogonsko gorivo. Prije rata, za vrijeme rata i poslije rata, bavio se isključivo tim. Obmanama, prevarama i podmetanjima, kako bi se okoristio. I na koncu, jedan loš psihijatar, lošiji poeta i najlošiji čovjek, ratni zločinac, dobi ime studentskog doma, dobi svu pažnju svijeta i postade brend nejm. Doduše, mračni i zli, ali, hej, koga briga u marketingu i parapamučnom tržištu kineskih majica i opskurnih knjiga sa “Karadžić-Dabić” slikom i potpisom za tim “sitnicama”.
Svoje mingulanje po bezakonju, počeo je rano, još 1984. godine, kada je završio u pritvoru pod optužbom da je pronevjerio novac kako bi sagradio vikendicu na Palama. U pritvoru je proveo 11 mjeseci, ali je poslije pušten. Sistem ga nije «prepoznao». Kompanjon iza rešetaka, bio mu je, to znate, Momčilo Krajišnik.
Nije ga prepoznala niti struka, kada je počeo raditi prvo sa igračima «Sarajeva», a potom u Beogradu sa timom «Crvene Zvezde» i to na dokidanju kompleksa niže vrijednosti. Već tad je rođen jedan autarh, koji bi da uđe u epiku. Ako tome dodamo i njegovu specijalnost – Grupne terapije i psihoanalitičko tumačenje narodnih pjesama, pa mi smo već dobili gotov profil budućeg ratnog zločinca.
Prevara i rad sa uniženim, manipulacija ljudima i bezočno pokoravanje samo svom hiru moći, već tada su mu postali manir.
Ali, dabome, to nije sve. Prava priroda pomahnitalog varvarina i manipulatora pokazala se u punom svjetlu ili preciznije ispod svjetala i radara u doba skrivanja i “Dragan Dabić faze”. Ironično, baš je Radovan Karadžić potpuno raskrinkao svijete paranauke. A, evo i kako.
Nju ejdž zločinac
Koliko su nju ejdž sranja, zaluđenost alternativnim i paranaučnim mišljenjem i guru sekticama zapravo potpuna glupost, najbolje svjedoči baš on, Dragan Dabić, koji je zbog puke kamuflaže i bježanije smršao 30 kilograma, a onda je po sopstvenom priznanju, zbog nedostatka novca, počeo držati predavanja tim “lakovjernim i neobrazovanim ljudima”. Tek tako! “Tako sam počeo da držim predavanja i konsultacije za neke kompanije, a uskoro sam počeo i da radim kao konsultant u nekoliko privatnih ordinacija.” Opet, tek tako! Ova potpuna dekonstrukcija ublehe malo govori o Karadžiću, a mnogo više o čitavim debilnim sistemima “kakve su ti misli, takav ti je život”, koje može predvoditi svako, pa čak i crnogorski guslar, pomračenog zločinačkog uma u nevolji.
I što je najbitnije, za predratne krađe, za ratne zločine i za poratno kukavičko skrivanje u svijetu paranauke, on dobija, ne samo opravdanje, nego i punu podršku velikog dijela «svog» naroda. A, upravo takvo lakovjerništvo mu je istinska hrana. Naposlijetku, boli Karadžića donji dio leđa za narodom i bukvalno. «Ko jebe narod» je Radovanovo poimanje plebejaca pod njim.
Najbolji Dodikov učenik
A, sve ovo rečeno i pobrojano, Milorad Dodik je, što svjesno, što nesvjesno, dobro i do kraja izučio. Neki bi rekli, postao je najbolji učenik i nastavljač Radovanove tradicije manipulisanja svjetinom. Ali, stvar je kompleksnija. Kao što rekoh, Dodik još od 2006. godine koristi Dabićev nauk, lik i djelo kao stimulans i vrijednosni žeton kojim kupuje sreću od neukih, prostih i nacionalizmom zatucanih. To je otišlo toliko daleko da je učenik postao učitelj.
Pa onda, Karadžić svojim zatvorskim izjavama zapravo radi kao odistinski šef PR tima Milorada Dodika.
Evo pogledate i prosudite sami. Dodik kaže – Ima posla, ali narod neće da radi. Sa druge strane ćelijske brave, Radovan se može samo složiti i podržati Milorada. Ta, on je jedan od (nažalost) najvećih srpskih živućih brendova. Pa, on iz zatvora zarađuje i privređuje kao omanja kompanijica. O novcima za vrijeme rata i šverca visokoakciznom robom, trgovinom teritorijama, ne treba trošiti riječi.
Skrivanje je važno!
Ko kaže da nema posla, kao da odgovara na Dodikovo pitanje doktor Dabić. Sve se može kad se hoće! Radovan Karadžić je guru novododikovaca i ko kaže da se ne može i to biti i u tome uspjeti i od toga profitirati?!
Zamislite čovjeka koji smrša 30 kilograma, vodi računa o sebi, završi nekakav kurs parapsihologije, savlada materiju nju ejdžinga, počne uspješno držati predavanja na tu temu. Zamislite čovjeka koji ima art performanse u omiljenoj kafani. Neobično uspješnog gurua koji drži predavanja korporativnim idiotima i od toga dobro živi.
A, pa to je lik sa naslovne strane lajf stajl magazina, zar ne?! To je «ostvarena i pozitivna ličnost», zar ne? To je ideal svih PR programa i svih PR-ova i brend menadžera, ivent i ostalih zamlata…To je natčovjek korporativnog svijeta!
Ne!
Ne, to je samo ratni zločinac, Radovan Karadžić, koji sa više uspjeha od gurua početnika zna profitirati nad polupismenom «hljeba preko pogače» fiksiranom svjetinom.
I zato je potpuna demistifikacija kvazinauke jednako bitna kao i markiranje, mapiranje, i etiketiranje monstruma Karadžića i njemu sličnih. Čim prije!
Sve dok se to ne desi, sila narodne, ali baš narodne i nacionalističke unipolarne vrijednosti i kvaziznanja biće žeton za moć jednog čovjeka. Nekada je to bio Radovan, danas Dodik, sutra novi manipulator ljudskom (ne)srećom. Obrazac je navijek isti, a samo su metode, okolnosti i situacije drugačije.
Izvor: buka
