Ako se i desi da sredinom februara u BiH dođu očekivane i plaćene vakcine protiv kovida i ako u dogledno vrijeme počne vakcinacija, ostaje gorak ukus petljanja, kočenja, neznanja i javašluka, očitih odlika naše vlasti, jer je to nedopustivo kašnjenje u odnosu na Evropu i zemlje okruženja i jer je to opora potvrda neodgovornosti, neozbiljnosti i nebrige, koja se plaća najvišom cijenom – životima ljudi.
Kada je predposljednjeg januarskog dana „svečano“ objavljena vijest o tome da će nam 15. februara stići prvi kontingent od 23.400 doza korona-vakcina iz evropskog COVAX-mehanizma, bilo je onih koji su se obradovali i usrećili. Dan kasnije, stiglo je 2.000 doza ruske vakcine „Sputnjik 5“, namijenjenih isključivo RS-u. To je dodatno uvećalo nečiju radost i sreću. I pothranilo im optimizam. Ali, ipak samo nakratko.
Jer, najprije je pet dana na Sarajevskom aerodromu trajala birokratska carinska procedura, da bi tek u petak, 5. februara, ruska vakcina bila preuzeta iz carinskog terminala, otišla na dvosedmičnu provjeru valjanosti u nadležnu agenciju, pa će tek tada biti upotrijebljena. Za razliku od evropsko-američkih, Fajzerove ili vakcine Moderne, koje imaju odgovarajuću upotrebnu licencu i odmah se mogu koristiti, ruska je suspektna, pa je, je l’ te, treba provjeriti na propisan način.
SAMO OVO JE DOVOLJNO ZA NOVU potvrdu uvriježene, za nas tradicionalne i ubitačno surove prakse, kojoj svjedočimo, praktično, od početka pandemije, a naročito posljednjih nekoliko mjeseci, otkad nam je javljeno da je vakcina pronađena i da se već koristi. U toj praksi, koji se u nas mjeri i podatkom o 4.700 dosad preminulih od posljedica korone, do punog izražaja je došla spetljanost, neznanje, neorganizovanost, razbijenost i neodgovornost onih koji bi trebalo da brinu o zdravstvenom sistemu. Od prvih dana pandemije, podsjećam, politika se opasno, glupo i štetno miješala u cijelu priču. Ustranu su gurnuti stručnjaci, a o koroni su govorili, „mudre“ savjete dijelili i šuplje pametovali i oni koji ne znaju jesu li pošli ili došli na pozicije u vlasti. Uz marginalizaciju stručnjaka, „bljesnulo“ je nejedinstvo sistema i podijeljenost, čak nezdrava konkurencija i takmičenje (pa se između entiteta svakodnevno vodi „bitka“ za to ko je uspješniji i zdraviji), što je urodilo otužnim, preskupim plodovima u vidu velikog broja zaraženih i, nažalost, preminulih.
Toj strani ove sumorne priče, moglo se stati ukraj nedugo po otkriću i početku primjene vakcine. No, i tada je nastavljeno ono po čemu smo poznati: nedogovaranje, rivalitet, pametovanje, gubljenje vremena, birokatska ušančenost i okoštalost, parlamentarne svađe i prepucavanja, nespremnost na prilagođavanje propisa efikasnosti u vakcinisanju, kao da će se korona prilagoditi nama, a ne mi njoj i, konačno, „iščezavanje“ države (Vijeća ministara i Ministarstva civilnih poslova) i kašnjenje u nabavci vakcine. Iako je u septembru 2020. godine potpisan ugovor sa još 186 zemalja svijeta o učešću u mehanizmu COVAX, a odmah potom plaćeno skoro 13 miliona KM za vakcinu, teče i februar 2021. godine – a vakcina nam je tek obećana. Uz sve drugo, izopačeno i besmisleno, to je samo dokaz više potpune neizvjesnosti, kojoj smo izloženi, i to u vrijeme dok se Evropa uveliko vakciniše, a Hrvatska i Srbija takođe.
ODGOVOR NA KLJUČNO PITANJE – zašto je to tako? – znamo manje-više svi, samo ili ga ne prihvatamo ili se ne ponašamo u skladu s njim. Jer, kad bismo se ponašali u skladu s poznatim odgovorom, morali bismo priznati suštinu: da sve ovo što se naopako radi, podrazumijeva najvišu cijenu – u ljudskim životima. I da za to neko mora odgovarati. Ili, pak, taj ko bi trebalo da odgovara zna da neće biti pozvan na odgovornost, da će biti po onoj „pojeo vuk magarca“ i da će jeftino proći čak i oni koji, cijelo vrijeme, iz naših džepova uredno primaju bezobrazno velike plate, a ne rade svoj posao. Kad je tako, posve je besmisleno očekivati da vakcinisanje protiv korone počne u dogledno vrijeme. Teoretski, u najboljem slučaju dakle – to bi se moglo desiti krajem februara, a realno je da to bude u martu i vremenu koje slijedi.
U međuvremenu, bombardovaće nas vijestima, koje često isključuju jedna drugu, o tome da se nastavlja takmičenje, parada nejedinstva, rivaliteta i neefikasnosti, zasipaće nas podacima o novozaraženim i novopreminulim, a najdelikatnije pitanje – ko je kriv, ima li on ime i adresu i hoće li odgovarati za preskupu blamažu koja nam je, i u vezi s pandemijom, tako velikodušno priređena – ostaće bez odgovora. Jer, najvažnije će biti da nas dežurne službe porodične medicine domova zdravlja počnu zivkati tefonom, da pitaju jesmo li zaintresovani za vakcinisanje i da nas evidentiraju. Pa, kad vakcina stigne – valjda ćemo doći na red. Ako dotle poživimo…
Piše: Zlatko Dukić
