Pedijatar Dragan Đokanović, koji je dao otkaz na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS) zbog, kako je izjavio za nekoliko ovdašnjih medija, “površne i neodgovorne” kadrovske politike koju vodi direktorica KCUS-a prof.dr. Sebija Izetbegović, osoba je sa veoma zanimljivom prošlošću.
Drugog maja 1990. godine Đokanović je osnovao Demokratsku stranku federalista (DSF) s ciljem uspostave, kako je naveo, demokratskog federalizma kao „dobre formule za skladne odnose u višenacionalnim državama“, piše faktor.ba.
Đokanović je bio učesnik osnivačke Skupštine srpskog naroda u BiH ( 24. oktobar 1991.), Skupštine na kojoj je proglašena Srpska Republika u BiH (9. januara 1992.) te Ustavotvorne Skupštine Srpske Republike BiH ( 28. februar 1992.), kao i većine drugih ratnih skupštinskih sjednica Vlade RS-a.
U periodu od juna 1992. do januara 1993. godine obavljao je funkciju povjerenika Predsjedništva RS-a i savjetnika u Predsjedništvu Republike Srpske. U januaru 1993. izabran je za ministra za pitanja boraca i civilnih žrtava rata Vlade RS-a, a iste godine inicirao je osnivanje Boračke organizacije Republike Srpske.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini Đokanović je bio jedan od bliskih savjetnika Radovana Karadžića. Upravo je dr. Đokanović sjedio pored Karadžića u Skupštini BiH kada je ratni zločinac izgovorio svoju čuvenu prijetnju: “Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak…”.
U svojoj knjizi „Republika Srpska“ dr. Dragan Đokanović je burne događaje iz Skupštine tog dana opisao ovako: “Doktor Karadžić i ja sjedili smo jedan pored drugog. Ustao sam i, kada je prišao, pružio mu ruku. Čvrsto je otpozdravio i zahvalno me pogledao. Vrlo svjestan sam bio težine riječi koje je predsjednik Srpske demokratske stranke izrekao iza skupštinske govornice”.
– Ono je bila teška rečenica, teška i preteška – rekao sam Radovanu Karadžiću, dok je Izetbegović, gledajući u našem pravcu, govorio: “Eto radi čega mi nećemo sa vama. Ne želimo da nam bilo ko prijeti…”.
U pomenutoj knjizi Đokanović opisuje i događaje s kraja juna 1992. godine, kada je sa Karadžićem i Ratkom Mladićem boravio u Zvorniku.
– S nekoliko uvodnih rečenica otvorio sam sastanak, a onda se prisutnima obratio Radovan Karadžić uključivši svoj diktafon. Vidjevši to sjetio sam se našeg razgovora i mojih savjeta da bude vrlo oprezan u razgovoru s ljudima u Zvorniku. Poslije Karadžića govorio je Mladić, a nakon njega Branislav Branko Grujić je, u ime Zvorničana, pozdravio prisutne i otpočeo poznatu priču o maltretiranju od strane pojedinaca iz paravojne formacije ‘Žute ose’, pa se onda, posebno, okomio na postojanje kampa za obuku na Diviču kojim je komandovao Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan… Ratko Mladić je energično upozorio da će, na teritoriji Srpske Republike BiH, jedina oružana formacija biti regularna Vojska na čelu sa Glavnim štabom te da će kampovi za obuku, koji su nikli na više mjesta, biti raspušteni, a sve naoružane grupe moraće, bez izuzetka, stupiti pod njegovu komandu – piše Đokanović.
Đokanović je u dva navrata svjedočio pred Haškim tribunalom – 2005. i 2009. godine. U svojim svjedočenjima tvrdio je da je tokom 1992. i 1993. godine predstavnike vlasti RS-a upozoravao da mogu biti optuženi za genocid.
– Na skupštinskom zasjedanju na Jahorini (11. septembra 1993.) poslanik Jovo Mijatović koji je, u to vrijeme, bio i predsjednik Izvršnog odbora SDS-a, krenuo je u, očigledno planirani, obračun sa mnom riječima: “Šta hoće ministar Đokanović? On je još 1992. godine rekao da će jedno cijelo opštinsko rukovodstvo optužiti za genocid…”.
– Hoćete da srušite Vladu! Pripremili ste i kandidate za novog premijera. Radi se o ljudima koji ne uživaju ugled u našem narodu… Sukobljavate se i sa Ratkom Mladićem! Otkud Vam pravo? – govorio sam i gledao u Karadžića dok je u skupštinskoj sali vladao tajac. Znao sam, ja, naravno, kome se obraćam, ali nisam brinuo zbog posljedica. Još na početku stvaranja Republike Srpske odlučio sam da dajem doprinos da ona bude demokratsko društvo u kome će ljudi slobodno misliti i bez bojazni iznositi svoje političke stavove, u čijem će parlamentu političari i najdelikatnija pitanja postavljati. Nisam htio da, po svaku cijenu, čuvam glavu. Htio sam, prije svega, svom narodu da činim dobro, a dobro mog naroda – to je, uvijek, bio glavni moto mog političkog djelovanja – ne bi trebalo i ne bi smjelo da se gradi na nesreći drugih naroda… Htio sam da sačuvam čist obraz; da me se sinovi Nikola i Aleksandar nikada ne postide – piše u svojoj knjizi Đokanović.
Specijalizaciju iz pedijatrije Đokanović je počeo 1988., a završio 1992. godine. U KCUS je ponovo došao u junu 2005. godine.
-S obzirom da ne želim da budem saučesnik jednog pogrešnog projekta, projekta koji je vrlo rizičan i koji, po mom mišljenju, može rezultirati krajnje neželjenim situacijama, čak i tragedijom, neću potpisati novi ugovor o radu koji mi je pripremljen, a neću ni sudskim putem da štitim moj postojeći status. Odlučio sam da sutra dam otkaz. Naravno, napuštanjem Kliničkog centra ne mijenja se moj odnos prema mom gradu, prema mom sportu i prema mojim brojnim prijateljima. Specijalizaciju sam počeo 1988. godine, a završio je 1992. godine. Ponovo sam u njega došao u junu 2005. godine. Desilo se to na poziv mojih kolega sa fakulteta i prijatelja doktora Senke Mesihović – Dinarević i Farisa Gavrankapetanovića, izjavio je dr. Đokanović danas za NAP.
Dr. Dragan Đokanović se u dva navrata kandidovao i za predsjednika Republike Srpske – 1996. i 2007. godine. Međutim, nikada nije uspio ostvariti značajnije političke rezultate.
