Desetak dana poslije 25. godišnjice zločina, Memorijalni centar „Kapija“, udaljen stotinjak metara od mjesta masakra nad tuzlanskom mladošću, svojom spomen-sobom glasnom tišinom trajno podsjeća, tjera na spokoj, poštovanje žrtava i opominje, gromko i žestoko opominje na to da se nekažnjenog zločina od 25. maja 1995. godine trajno sjećamo, ne samo tog datuma svake godine
u času kad SAM obišao Spomen-sobu Memorijalnog centra „Kapija“, sedmicu nakon minulog 25. maja, ne samo da sam bio jedini posjetilac, iskreno opijen tišinom, sjećanjem i snažnom potrebom za dostojanstvenim poštovanjem fotografija i ličnih predmeta pobijene tuzlanske mladosti, mnogih dokumemata, faksimila novinskih tekstova, izvještaja istražitelja… Bio sam i u prilici da samom sebi priznam to da nam je ovaj trajni spomenar žrtvama agresorskog zločina odavno terebao, ali da ni sada nije kasno. Jer, potreban je, važan i vrijedan je.
Uz zov naviranja ličnih sjećanja na tu tragičnu majsku noć od prije dvadeset pet godina, posjeta spomen-sobi mi je značila i podsticanje potrebe da se, uz pomoć dokumenata i ostalih izloženih vrijednosti, o Kapiji napiše ono što se, inače, čini samo svakog maja, uz tužnu godišnjicu. Perigodan katalog-afiša, koji je posjetiocima na raspolaganju, dokumentarni je sažetak i vodič kroz podatke o zločinu od prije četvrt vijeka. Istovremeno, uz evociranje faktografskog toka događaja, to je i podloga potrebe da se posjetilac obavezno zaustavi pred svakom fotografijom žrtve, pred podacima o svima njima, da se poda ćutanju i poštovanju.
KOLIKO GOD VREMENA da se provede u Spomen-sobi „Kapija“, nedovoljno je, posebno za vlastitu uravnoteženost osjećaja nemoći zblog tuge i gubitka, s jedne, i neshvatanja zločinačkog poriva u onome (i onima), koji su izveli krvoproliće, ali i država koje su odustale od gonjenja krivaca, s druge strane. Na vrhu spiska krvoloka je, naravno, beščasno odbjegli, pa otad „neuhvatljivi“ Novak Đukić, pravosnažno osduđeni komandant vojne jedinice koji je naredio ispaljivanje granate na tuzlansko korzo. Običanom, normalnom čovjeku, naprosto ne ide u glavu da, čak i u ratu kakav smo imali, može postojati monstrum u onome ko svjesno, ciljano ubija nedužnu mladost na njenom redovnom okupljalištu. U isto vrijeme, u glavu ne ide ni to da domaće pravosuđe, kad to već nije čudno i iznenađujuće za srbijansko, uporno ostaje nezainteresovano za utvrđivanje odgovornosti i kažnjavanje vinovnika.
Taj osjećaj je još naglašeniji, kad se podsjetimo na zvanično utvrđene rezultate istrage zločina na Kapiji, koji su, neposredno poslije 25. maja 1995. godine, izvršili UNPROFOR-ovi eksperti. Ni u jednom trenutku nije bilo sumnje u pozadinu, namjeru i cilj zločina. I ni na čas nije ostavljen prostor za to da se, iako rat još traje, posumnja u to da će vinovnici proći nekažnjeno. Što je, ispostavlja se, bilo i naivno i iluzorno očekivanjje.
NO, DA SE VRATIM na Spomen-sobu, jedna strana ove tragične priče je država, pravosuđe, posebno zrakorpazni pravičnost i pravda, a druga je ono što čovjek, ako je čovjek, i što ljudi, ako su ljudi, moraju osjećati, znati i pokazati. Kad se iz kazivanja ovog tipa isključi dokazano nepostojeća mrva osjećaja zločinaca (i onda, i danas), među kojima ima i roditelja, da su meta ubilačke granate nečija djeca i da su to mogla biti njihova djeca, opstaje nam dovoljno prostora, razloga i poterebe za tim da se – i dvije i po decenije poslije zločina – bezuslovno podamo dostojanstvenom sjećanju, odupremo zaboravu i posvetimo tišini i poštovanju, ne samo u maju svake godine. To je najmanje što možemo učiniti, saučestvujući u ničim izlječivom bolu, tuzi i gubitku roditeljia i rodbine stradalih. Jedino tako i sebe potvrđujemo kao one koji ne samo ne možemo i ne smijemo zaboraviti ovo zvjerstvo, već i želimo da se nikada i nikome ne ponovi.
A Memorijalni centar „Kapija“ u Tuzli, koji ostaje da vječno priča o onome što je bio zločin i što se samo tako može nazvati, ima i ulogu pomoći u tom našem ljudskom legitmisanju, sjećanju i poštovanju. Ali, on ima i još jednu važnu ulogu: da bude mjesto koje će, na organizovan i svaki drugi način, pohoditi nove generacije, na njemu učuti i naučiti ono što, nažalost, ne piše u nekim zvaničnim udžbenicima odavno iskrivljene, preparirane i krivotvorene istorije.
Učiti i naučiti, naročito mladi iz cijele ove zemlje, a onda, jednog od dana u normalnoj budućnosti, da to bude i mjesto na kome će se naći i posjetioci iz zemalja okruženja. I iz Srbije, što da ne?
