Ko zna koji po redu pokušaj parlamentarne manjine da nedavno u Skupštini BiH izdejstvuje zakonsku zabranu negiranja genocida, organizovanja profašističkiih i desničarskih udruženja i zabranu kandidovanja na izborima lica osuđenih za ratne zločine, prošao je prema očekivanju – kao „bos po trnju“, što je nova i prijeteća potvrda da ovom zemljom vlada bratija prikrivenih neofašista
Teško da su i najpedantniji hroničari uspjeli precizno izbrojati to koliko je puta, u posljednje dvije decenije, u Parlamentu BiH propadao pokušaj da se zakonski reguliše zabrana negiranja genocida i organizovanja (neo)fašističkih organizacija i udruženja. Kad god se to pokušalo, unaprijed se znalo da će doživjeti fijasko, pa je upornost inicijatora ovog poteza registrovana tek kao donkihotovski pokušaj da se postigne ono što je uobičajeno, normalno i odavno prisutno u normalnim demokratskim zemljama. Kakva BiH, nažalost, još nije ni slučajno…
Potkraj minulog januara, opetovano je ono što podsjeća na manir Don Kihota. Ovog puta je podebljano pokušajem da se naum proširi inicijativom o zakonskoj zabrani kandidovanja za izbore lica koja su, pred međunarodnim i našim sudovima, osuđena za ratne zločine. (Zna se da ih je sve duži spisak i da su mnogi na funkcijama, od lokalnih naviše.) Uz očekivani izostanak ikakvog iznenađenja, skupštinska većina (čitati: HDZBiH i SNSD), ne samo da je to glatko, k'o s nokta, odbacila, već se iskoristila i prilikom – uz groteskni „scenski nastup“ pred novinarima dežurne špic-igračice SNSD-a, notorno „živopisne“ Dušanke Majkić – da se žestoko usprotivi „pokušaju okrivljavanja čitavog srpskog anroda“.
Osim što nikom racionalnom i normalnom nije jasno gdje se to krije i gdje je bilo moguće pročitati ičiiju namjeru osuđivanja ili „pakovanja“ cijelom jednom narodu, najnoviji „kreativni“ ispad vladajuće bratije u Parlamentu BiH nas je iznova uvjerio u to u kakvom karavaktu živimo i, pogotovo, kakav je političko-moralni profil ljudi nama vlada. Odbijanje zakonskog regulisanja (onemogućavanja) prostora za neofašizam i nacionalističko bezumlje, nedovoljno je nazvati samo solidarisanjem sa tim mrakom. Valja otići korak dalje, pa kazati da se – uz opasno povampirenja neofašizma i u našem komšiluku i susjedstvu, kao i u Evropi uopšte – ovdašnji vladajući ljubitelji tog zla, sve manje ustežu ili stide da pokažu kakvi su. Možda su u nekim prethodnim godinama bili malo oprezniji (lukaviji), pa to skrivali ili pokazivali „u rukavicama“. Sada, međutim, ne samo da su skinuli „rukavice“, već su patentirali novi model: budno stražare na braniku naroda i nacionalizma, dobro znajući da je, s jedne strane, nacionalizam pogonsko gorivo fašizma i, s druge strane, da ostaju nekažnjeni za sve što opako i naopake rade.
Od te matrice do atmosfere u našoj državnoj (i ne samo njoj) vlasti, koju odlikuje spremnost da „na nož“ bude dočeksno sve što miriše na protivljenje neofašizmu i na „prijeteći“ antifašizam, malen je korak. On se u našim uslovima odnedavno mjeri inovacijom, koju je najbolje nazvati a n t i – a n t i f a š i z m o m. Taj osobeni znak dobrog dijela naše vlasti, ogleda se u tome da su na riječima, deklarativno za antifašizam, kao civilizacijsku tekovinu i čvrst temelj demokratske Evrope (jeste li čuli nekog iz vlasti da kaže da je neofašista?), a ono što rade, kako se ponašaju i, naročito, koliko nas upropaštavaju – sve je sušti anti-antifašizam.
Kad se to zna i kad se tako posmatra, a drukčije gledanje je golema iluzija i uvijek se skupo plaćala, ne smo da ne čudi to što vladajuća atmosfera u državnom parlamentu istrajava u istom sadržaju i s istim donosom snaga, ako i dosad. Ne čudi ni to da je u javnost ostala „pošteđena“ potrebne reakcije (društvene, medijske, političke) na novi primjer učvršćivanja snage i pozicije onih, koji su dokazano uspješni u borbi protiv zdrave pameti, logike i demokratije. Pojednostavljeno kazano: kao da se posustaje i u samom priznavanju, a kamoli reagovanju na to što presvučena neofašistička ordija, patentirajući opaki anti-antifašizam, ima sve uslove za to da ovom zemljom vedri i oblači – kako god i dokle god joj se ćefne.
Čemu naruku opasno ide ne samo nezainteresovanost stranih poklisara, koji su plaćeni da nadgledaju ovu zemlju. Snažan vjetar u jedra prijetećem snaženju neofašizma, u ambalaži „brige za svoj narod“, vidljiv je i u tome da nema pažnje vrednije reakcije onih kojih se to najviše tiče. Svih nas… Izuzetak je i jedino vidljiva, surovo realna i onespokojavajuća reakcija – masovan bijeg iz ove zemlje.
Zlatko DUKIĆ
Više o autoru Zlatku Dukiću, pročitajte OVDJE.
