Izbjegavanje spominjanja naziva te države, dakle Jugoslavije, mnogo više ukazuje na strah i nedovoljnu uvjerenost u snagu vlastitog nacionalnog identiteta
Hrvati su u prošlosti živjeli u nizu država. Sve ih nabrajati nema smisla, sve su one danas nepostojeće: od ranosrednjovjekovne hrvatske države, Bizanta, Franačke, Ugarske, Habsburške monarhije, Austro-Ugarske, Dubrovačke Republike, Osmanlijskog carstva, Mletačke republike, Napoleonovih Ilirskih pokrajina, Kraljevine Italije, NDH, Kraljevine SHS, pa od 1929. Kraljevine Jugoslavije. I nisu sve države (pri čemu većina njih ne odgovara suvremenoj definiciji pojma države), iliti kako bi se danas kazalo državne tvorevine (u čemu je razlika između državne tvorevine i države?) ni navedene, ali ima jedna koja se, ako je ikako moguće, nikada ne spominje. Riječ je o drugoj Jugoslaviji, ili Titovoj Jugoslaviji, ili socijalističkoj Jugoslaviji, ili državi koja je u svom postojanju promijenila nekoliko službenih kratica – DFJ, FNRJ, SFRJ.
Da tu državu nije uputno spominjati, potvrdila je svojevremeno i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u obraćanju kojim je javnost obavijestila da je predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića pozvala u službeni posjet Republici Hrvatskoj sredinom februara. U tom je obraćanju kazala »u odnosima sa susjednim zemljama iz bivše državne tvorevine ponajviše je otvorenih pitanja, graničnih i drugih, povezanih upravo s raspadom i sukcesijom bivše države, ali i onih koji izviru iz povijesti«. Ostavimo po strani i to što pitanja neuređenih granica i sukcesije također izviru iz historije, to ovom prilikom nije važno. Nije Grabar-Kitarović uvela tu praksu nespominjanja imena države, ona je samo (svjesno ili mehanički, u konačnici je svejedno) perpetuirala. U jednoj rečenici dva je puta izbjegla spominjanje te države. Možda bi stilski bilo nezgodno da ju je u jednoj kratkoj rečenici spomenula dvaput, ali ni jednom je ne spomenuti, a očito misliti na nju, nije stilska nezgoda.
Socijalistička je Jugoslavija nakon raspada u hrvatskoj javnosti bila titulirana kao »bivša Jugoslavija«. U to doba, ranih devedesetih godina, to je još i imalo nekog smisla. Naime, nakon raspada SFRJ dvije su njene republike – Srbija i Crna Gora – stvorile posljednju Jugoslaviju, SRJ. Dakle, »bivša Jugoslavija« imala je smisla jer je postojala i »sadašnja (odnosno tadašnja) Jugoslavija«. Ubrzo se umjesto »bivša Jugoslavija« sve češće, a danas je to takoreći pravilo uvriježilo, govori o »bivšoj državi« ili »bivšoj državnoj tvorevini«. Zašto niko ne govori o »bivšoj Austro-Ugarskoj« i zašto niko nikada ne govori o toj državi kao o »bivšoj državnoj tvorevini«. Od svih bivših država ovoga svijeta iz svih bivših epoha, jedino je socijalistička Jugoslavija svedena na bezimenost.
Bit će da je poenta u nečemu što se zove »damnatio memoriae«, prisilni državno naređeni povijesni zaborav, odnosno protjerivanje nekoga iz javne uspomene. Izvorno je to bila posmrtna kazna koju je rimski senat izricao nekoj osobi zbog zločina koje je taj čovjek počinio prema rimskoj državi. Socijalistička Jugoslavija u današnjem dominantnom hrvatskom diskursu je nešto najgore što se Hrvatima dogodilo u historiji (iako je naprimjer raspad Austro-Ugarske za Hrvate bio višestruko smrtonosniji nego li raspad socijalističke Jugoslavije, a Austro-Ugarska uopće nije predmet psovki), u njoj nije bilo ništa što bi se moglo opisati imalo pozitivno, pa s obzirom da je bila riječ o takvom mraku (Franjo Tuđman govorio je, uz ostalo, i o vremenu zlosilja i mrakobjesja, ali je pronalazio i poneki ružičastiji ton, naprimjer kod Tita) najbolje ga je danas ni ne spominjati.
Međutim, izbjegavanje spominjanja naziva te države, dakle Jugoslavije, mnogo više ukazuje na strah i nedovoljnu uvjerenost u snagu vlastitog nacionalnog identiteta. Posljedica toga je brisanje nedavnog dijela prošlosti, a razlog za to krije se i u tome što se brisanjem historije nastoji gospodariti sadašnjošću i oblikovati budućnost. I nije ni dominantna elita u Hrvatskoj prva koja nastoji korigirati prošlost kako bi gospodarila sadašnjošću i oblikovala budućnost, ona je vjerovatno prva koja korekciju svodi na bezimenost. A razloga za strah i takvu nesigurnost nema.
Piše: Tihomir Ponoš (Novi list)
