Lifestyle

Jan Bolić: Jednim prstom sam napisao svoj prvi roman “Težina stvarnosti”










Šolja kafe, neko mirno mjesto i računar. To je sve ono što je Janu potrebno kako bi uživao u jednoj od stvari koje voli najviše na svijetu: pisanju.

Ovaj mladi Riječanin već neko vrijeme je poznat u javnosti zbog njegove javne borbe da lijek nusinersen postane dostupan svima onima koji su, poput njega, oboljeli od teške bolesti spinalne mišićne atrofije tipa 2. Uprkos bolesti zbog koje je nepokretan objavio je zbirku pjesama kao i krimi roman „Težina stvarnosti“ koji je napisao polako i strpljivo, uz pomoć samo jednog prsta, u periodu od godinu dana. Jan je jedan vedar i hrabar mladić pun života, a ovaj put smo se sa njim družili i na Loli.

Možda će Vas zanimati i:

LOLA: Kada je krenula tvoja ljubav prema pisanju? Da li si oduvijek znao da želiš biti pisac?

JAN: Počeo sam osjećati želju za pisanjem negdje oko petnaeste godine, ali tada još nisam znao, a ni mislio da ću ikada išta objaviti. Tek kada sam objavio svoju prvu knjigu, odnosno zbirku poezije, 2016. godine, na promociji, shvatio sam da je to ono što sam oduvijek sanjao. Biti pisac i pisati priče. Svaki put kažem, danas ne mogu zamisliti život bez pisanja.

LOLA: Pričajte nam o nastanku vašeg prvog romana „Težina stvarnosti“. Koliko inspektora Džona Monroa (John Monroe-a) ima u vama?

JAN: Roman „Težina stvarnosti“ nastao je od jedne kratke priče koju sam napisao. Ta priča mi je cijelo vrijeme nekako bila u glavi i nije mi dala mira. Dugo sam razmišljao o njezinom nastavku i kad sam gotovo cijeli roman imao u glavi, bacio sam se na pisanje. Pisao sam ga oko godinu dana. Inspektora Johna Monroe-a sam stvorio onako kako sam ga zamislio, ali nismo baš slični, osim što volimo piti kavu i obojici nam smeta nepravda.

Foto: Jan Bolić/privatna arhiva

LOLA: Zašto ste se pri pisanju posljednjeg romana odlučili baš za krimi žanr? Ranije ste objavljivali zbirke pjesama.

JAN: To su me do sada skoro svi pitali. Uvijek sam pisao poeziju i kratku prozu. Da, malo je možda čudno, ali ja oduvijek volim i taj svijet krimića. Jako volim čitati kriminalističke romane, gledati krimi serije, filmove i vidio sam se samo u tom žanru. Vjerojatno sam čitanjem krimića puno naučio i dobio puno ideja.

LOLA: Kako izgleda proces pisanja u vašem slučaju? Da li, poput nekih pisaca, čekate da vas posjeti muza sa inspiracijom, ili se radi o više sistematičnom procesu?

JAN: Prvo dugo razmišljam o priči, zamišljam scene, neke glavne likove, slučaj, pa ga u glavi pokušavam riješiti i kad ga riješim, a da je sve u redu, onda to zapišem sa strane da ne zaboravim. To je samo temelj, ali skoro ništa, i zatim krenem sve pisati. Samo mi je važno da imam taj neki kostur, a kasnije mi se ideje u pisanju još javljaju. Tako da nikad točno ne mogu znati kako će mi izgledati recimo jedno poglavlje. Ponekad mi ide jako dobro, postoji i period kada se blokiram. I uvijek nastojim pisati u rutini. Znači svaki dan. U zadnje vrijeme mi ne ide ta disciplina, imam previše obaveza.

LOLA: Gdje najčešće pronalazite inspiraciju za svoja djela?

JAN: Ovisi što pišem. Ako pišem krimić, najčešće kada čitam ili kada razmišljam o slučaju. Za ostalo što pišem, priče, motivacijske tekstove ili kolumne, znam otići u bar, sjesti i naručiti kavu. I onda promatram svijet oko sebe, ljude, razgovore, razmišljam. Međutim, koji put mi se dogodi i da dobijem ideju za u roman. Nikad ne znam. Ma bitno mi je da ta metoda upali. Nije važno za što.

Foto: Jan Bolić/privatna arhiva

LOLA: Nakon objave vašeg prvog romana, a treće knjige, porasla je vaša popularnost, pa su vas tako intervjuisali mnogobrojni portali, časopisi, a često se družite i sa ljubiteljima vaših djela. Kakav je osjećaj biti malo ’pod svjetlima reflektora’?

JAN: Kada sam pisao nisam mislio da će to biti baš tako zanimljivo ljudima. No, jako mi je drago i kad bih rekao da mi ta „svijetla reflektora“ smetaju, lagao bih. Naravno, drago mi je i zaista sam sretan. Međutim, to uzimam kao neku motivaciju za dalje. Jer kad imam podršku gotovo cijele Hrvatske, to mi može biti samo najveća moguća motivacija. Puno sam uložio truda u roman i zbog toga mi je posebno drago. Mediji su prepoznali taj trud i zbog moje bolesti, ali mi je isto drago jer se priča o knjizi. Danas se u novinama članci o knjigama ili književnosti pojavljuju vrlo rijetko. Hvala svima, uvijek moram zahvaliti. A druženje s čitateljima, njihove poruke i povratne informacije, ne može nikakva nagrada zamijeniti. Ali i drugi ljudi koji mi svakodnevno šalju poruke podrške i predivne riječi koje me stvarno svaki put toliko ispune. Pa onda ljudi koji me prate i sve to je zaista krasno! Hvala im!

LOLA: Novostečena popularnost i prisutnost na društvenim mrežama pomogli su vam da na neki način podignete svijest o vašoj bolesti spinalnoj mišićnoj atrofiji tipa 2 u javnosti. Postoji i lijek koji bi zaustavio tok bolesti, ali još uvijek na žalost nije dostupan na hrvatskom tržištu. Uputili ste i apel za bržu registraciju lijeka generičkog naziva nusinersen, da li ima nekog pomaka po tom pitanju?

JAN: Lijek je dostupan i svi su dobili priliku na liječenje, osim starijih od 18 godina. Jednostavno kao da su nas otpisali. Smatram da je to diskriminacija. Mi nastavljamo borbu jer mislim da smo svi zaslužili pravo na liječenje. Da sam dijete od ministra, već bih odavno primao lijek Spinrazu. I to je tako.

Foto: fiuman.hr

LOLA: Šta još radi Jan kada mu prst nije na tastaturi?

JAN: Meni ti malo treba za zadovoljstvo. Najviše volim otići sa svojima ili prijateljima u bar, popiti kavu i popričati. Družim se, šetam, ljeti se skitam po gradu, a zimi po trgovačkim centrima. Čitam knjige, idem na promocije svojih kolega pisaca. Sad su me bili pozvali na “Inspire Me” konferencije u Rijeci i Puli, da inspiriram publiku. Prekrasni ljudi i iskustvo koje je mene inspiriralo, i kojeg ću se uvijek sjećati. I na Facebooku i Instagramu se družim sa svojim vjernim pratiteljima.

LOLA: Čujemo da se sprema i nastavak avantura detektiva Monroa koji će ovaj put riješavati slučaj u vašoj rodnoj Rijeci?

JAN: Detektiv Monroe dolazi u Rijeku na poziv ministarstva unutarnjih poslova očistiti grad od korupcije, droge i prostitucije. Uz to, dogodilo se i ubojstvo i pokušaj ubojstva dviju djevojaka, sa silovanjem. U gradu je napeto, John-a nove kolege uopće ne vole i žele ga se riješiti. Hoće li John Monroe uspjeti riješiti slučaj, morat ćete sami otkriti. Rijeka je odličan grad za ovakve priče, kad sam istraživao lokacije, sve te napuštene tvornice, puno sam ideja dobio.

Eto.

I za kraj, moram zahvaliti Lola Magazinu i tebi Staša na pozivu za intervju. Zaista mi je bilo zadovoljstvo odgovarati na tvoja pitanja. Hvala vam!



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button