Prošlo je možda zauvijek vrijeme kad sam je viđao na svetlosti dana, prosto, očima kojima sam gledao sve ostale pojave vidljivog sveta. To viđenje trajalo je uvijek kratko (padanje zvezde preko ljetnjeg neba!), ali sada ne traje ni toliko, a bolje bi bilo da se ovako ne javlja uopšte. U najgorim časovima noći – a noć je bila uvijek zlo vrijeme moga života – biva ponekad da se javi nešto kao slutnja njenog prisustva.
Nastavak čitajte na : Ivo Andrić: Jelena, žena koje nema!
