MuzikaVijesti

Ivan Zoranović, gitarista Panonskog mornara: Godine s Balaševićem najljepše su i najbolnije













Ivan Zoranović (48) beogradski je gitarista svjetskog renomea čiju je karijeru obilježio Đorđe Balašević.

lvan Zoranović zadnjih sedam godina, koje je proveo kao član Balaševićevog benda, pamti kao najljepše, ali i najbolnije u karijeri.

– Balašević je 2013. godine tražio još jednog gitaristu za bend, za slučaj kad mu Nikša Bratoš nije dostupan. Mene je preporučio Bane Marković koji je nekoliko godina i sam svirao s Balaševićem. Ja sam odmalena bio Balaševićev obožavatelj i to je za mene bilo ostvarenje životnog sna.

U početku mi je bilo najteže zauzdati ego. Počnete o sebi misliti u superlativima jer malo ko se može pohvaliti da je svirao s Balaševićem. Stalno sam se morao “prizemljivati”, no relativno brzo sam osvijestio činjenicu da publika nije tu zbog mene, već zbog pjesama, i da je moj zadatak prenijeti emociju. Shvatio sam da sam važna karika koja doprinosi cjelini.

Koliko je karika, odnosno članova, bilo u Balaševićevom bendu?

Ivan Zoranović: Bend je brojao 15 članova, od toga sedam tamburaša. Otkad sam se pridružio bendu, odrađivali smo oko sedam koncerata godišnje, a od samog početka je emotivna i muzička usklađenost među nama bila neupitna.

Trojica muzičara su bila iz Beograda, Nikša Bratoš je iz Zagreba, a ostali iz Novog Sada i Subotice. Bilo je teško okupiti nas za probu, a Balašević nam je uvijek i svima ponaosob davao na značaju.

Pretpostavljam da je bilo mnogo anegdota s koncerata?

Ivan Zoranović: Balaševićevi koncerti su sami po sebi takvi. Pamtim koncert u Osijeku na Tvrđi 2014. godine, gdje mi je usred koncerta šapnuo: Je li pjevaš Vasu Ladačkog? Pogledah ga iznenađeno i odgovorih: Pjevam! Dođi poslije do mene i kad se ja maknem od mikrofona, ti preuzmi!

Poslušao sam ga, a 10.000 ljudi mi je pružilo podršku glasnim aplauzom. Tad sam doživio jedan od onih trenutaka koji se prepričavaju unucima. Na koncertu u Lisinskom 2017. godine, Balašević je odlučio bacati u publiku plišane zečeve, a do tada je na svakom koncertu publika bacala plišance njemu, odnosno na pozornicu.

Meni kao muzičaru je bilo nevjerovatno euforično svirati u Puli, jer je prostor Arene svevremenski. Pamtim i koncert u Varaždinu 2015. godine, na kojem je zadnji put nastupio Ignac Šen, violinist kojeg je publika obožavala, a koji je preminuo par mjeseci nakon koncerta.

Koliko je na koncertima bilo improvizacije?

Ivan Zoranović: Bili smo uigrani tim i razumjeli smo se pogledom pa su se improvizacije događale stalno. Imali bismo dogovorenu play listu koja bi se korigirala u hodu, ovisno o atmosferi u publici. Međutim, neke stvari su se znale.

Svaki koncert je završavao pjesmom “Odlazi cirkus”, nakon čega bi Đole sjeo u automobil i krenuo za Novi Sad, osim u slučajevima kad smo nastupali 2-3 dana zaredom u istom gradu.

Koja je vaša najdraža pjesma iz Balaševićevog repertoara?

Ivan Zoranović: Moja najdraža pjesma je “Jednom su sadili lipu”. Zadnji stih te pjesme – “Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio. I shvatit će kad-tad da ne zna šta je hlad” –  filozofska je misao pretočena u stih i za mene spada u sam vrh svjetske poezije.

Jeste li svirali za vrijeme pandemije?

Ivan Zoranović: Ne. Zaposlio sam se prije 18 mjeseci kao socijalni radnik u Domu za starije i nemoćne “Zlatno srce”. Kad sam tog 19. februara došao kući, od umora sam zadrijemao, a probudila me uporna zvonjava telefona.

Zvali su me brat i sestra, a kad sam se čuo s bratom, oduzeo sam se. Umro je Balašević!?! Šok je bio utoliko veći jer su nam iz bolnice stizale vijesti da će sve biti u redu i u to sam vjerovao.

Osjećao sam se kao da sam ostao bez dijela tijela i još uvijek nisam procesuirao ni emotivno, ni razumom da je sve gotovo. Dugo vremena nakon Balaševićeve smrti nisam takao gitaru. Na komemoraciji pred Sava Centrom, napravio sam distancu od sebe kao Balaševićevog muzičara i otišao mu odati počast kao obožavatelj.

Zapalio sam svijeću, ostavio tri trzalice i sa nekoliko hiljada ljudi patio u mukloj tišini koja nas je povezivala u cjelinu baš kao što je to radio i Balašević… uhh, teško mi je govoriti… Tačno u 20 sati ljudi su aplauzom ispratili velikana, a svi prisutni su, kao teledirigirani, tiho zapjevali “Slovensku”.

Nisam više mogao izdržati toliko emocija i otišao sam. Još uvijek se ne mogu prisiliti slušati Balaševićeve pjesme kući, ali pomaže mi kad na koncertu sviram i pjevam njegove pjesme.

Svirate li i za neke druge bendove?

Ivan Zoranović: Ponekad nastupam sa kantautorom Nikolom Rankovićem, koji je najsličniji muziciranju Pink Floyda i EKV. Često nastupam i sa Neletom Karajlićem, a svirao sam i s grupom Zana za njihovu 40. godišnjicu rada.

Svirao sam na festivalu vina u Novom Sadu kao pratnja Radi Šerbedžiji. Jedva sam izdržao kad je Rade otpjevao “Priču o Vasi Ladačkom”. Međutim, Rade utječe na muzičare gotovo isto kao što je utjecao Balašević. Nepatvoreno i melanholično, ali u toj se melanholiji dobro osjećate.

Jeste li ikada upoznali Oliveru ili njihovu djecu?

Ivan Zoranović: Da, upoznao sam ih, ali nemam nikakav kontakt s njima.

Izvor: Slobodnadalmacija.hr



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button