Počnimo iz početka.
Ja sam samohrana majka. Pošto mi je taj naziv uvijek bio mnogo ružan, jednog lijepog dana sam odlučila da postanem Supermama.
Zato što same majke to i jesu, supermame sa mnogo ruku koje sve rade same.
I zato što to zvuči ljepše i moćnije od uobičajenog izraza samohrana majka.
Dakle, Supermama sam postala sticajem okolnosti. Danas kad bi me neko pitao – šta bih da sam prije 6 godina mogla da biram – ne znam da li bi radije podizala dijete sa partnerom, ili sama.
Ne, nije kiselo grožđe. Evo šest godina kako funkcionišem kao indijsko božanstvo Šiva (sa osam ruku), i činjenica je da sam se uhodala i navikla na ovaj modus roditeljstva. Sve odluke donosim sama i stojim iza njih. Nikoga ne moram da pitam za dozvolu niti za pomoć. Doduše, uglavnom na pomoć ne mogu da računam. Sve planiram kao da sam prepuštena sama sebi, a najčešće i jesam.
Da li je bilo lako? Ne, nimalo.
Osjećala sam se napuštenom i bespomoćnom.
Boljelo je.
Svakoga boli kada napokon sagleda istinu i shvati da se potpuno razlikuje od one istine u koju je vjerova. Taj osjećaj straha, tuge, usamljenosti… sigurna sam, znam da nisam jedina koja je kroz to prošla, ali nisam htjela da pokažem.
Krila sam od svih zebnju, bespomoćnost, usamljenost.
Krila sam se iza obaveza, hodala uzdignute glave i pretvarala se da mi je život pod kontrolom.
Plakala bih noću dok mi je dijete spavalo, pa nije moglo da čuje.
Niko nije smio da me vidi zarozanu, skrivala sam se iza šminke i stava „jaka sam i samostalna“.
U glavi sam milion puta pretresala svoj život, svoje postupke, svoje greške.
Sumnjala sam u sopstvenu pamet i naposlijetku dovela u pitanje sopstvenu vrijednost.
Taj momenat kada se zapitate, da li ste ikada donijeli makar jednu ispravnu odluku, i da li je ovaj jedini život možda, možda mogao biti drugačiji, kvalitetniji, vredniji….
Sve smo kroz ovo prošle, sigurna sam u to. Vredjele smo onoliko koliko bi nas drugi procijenili, ponašale se kako smo mislile da moramo – da bismo bile prihvaćene.
Jer, činjenica je da same majke nisu uvijek i svuda prihvaćene i shvaćene.
Činjenica je da ovo naše društvo iza žene sa djetetom, još uvijek očekuje, i pita – „a gdje je otac“.
Činjenica je da zbog takvog stava, zbog takvog odnosa, same majke godine provedu u samoispitivanju i potiskivanju svega što ih tišti.
I ja sam bila jedna od takvih.
A istina je sljedeća:
Život ne pruža nikakve garancije, da će biti lako, lijepo, ili makar – normalno.
Biće kako bude, suludo, tužno, nevjerovatno, dosadno, fantastično.
Biće kako mi odlučimo, i nikako drugačije. Jer niko, osim nas samih, nema pravo da procjenjuje naš život, naše propuste, našu sreću ili nesreću.
Vrijedimo onoliko koliko odlučimo da ćemo vrijedjeti.
A živjećemo onako kako budemo riješile. Potišteno ili – uspravno.
Svaka od nas je izuzetno vrijedno ljudsko biće:
Naši stavovi su važni, jer takve kakve smo, baš takve, podižemo male ljude i vodimo ih kroz život. I zaslužujemo sve najbolje, zaslužujemo poštovanje i pažnju koju niko, ama baš niko, nema pravo da nam uskrati.
Izvor: Sacekajmalo.com
