U oproštajnoj poruci, nakon mnogo važnijeg amaneta u vidu promjena Krivičnog zakona BiH i uvođenja sankcija za negatore genocida, Valentin Incko biranim riječima govori o našoj zemlji i njenim ljudima, pominje narodne izreke da se nije rodio ko je svima ugodio i da kuća nije tijesna kad čeljad nije bijesna, okončavši 12-godišnji mandat onim što ide u prilog normalnoj BiH, a ne onima koji je ruše, koče, kaljaju i „sahranjuju“
MINULOG PETKA, ISTOG DANA u kome je održana „istorijska“ (za javnost zatvorena?!) sjednica Narodne skupštine RS-a, posvećena Inckovim promjenema Krivičnog zakona BiH, sad već bivši šef OHR-a je uputio oproštajnu poruku našoj javnosti. Uspijevajući izbjeći patetiku, tipičnu za svaki rastanak, Valentin Incko emotivno i odmjereno govori o BiH, njenim ljudima i svojih proteklih 12 godina. Uz komplimente, ne propušta da kaže da je kod nas „doživio takvu darežljivost i širinu duše, koja se rijetko može naći, ali i takvo zlo, kao nigdje drugo“. Tvrdi da BiH ima izniman potencijal dobrote, te da „nije ovdašnja mržnja specifična za ovog čovjeka, nego je samo mnogo različitosti na jednom mjestu“.
I dok su se poslanici u Banjaluci, i to naglašeno jedinstveno vlast i opozicija, očas dogovorili o dva zakonska akta – izmjenama Krivičnog zakona RS-a i zakonu o neprimjenjivanju Inckovog zakona u ovom entitetu, dotle je počelo provođenje inoviranog Krivičnog zakona BiH. U užarnoj političkoj klimi, uz napadne znakove histerije i paranoje, svojstvene onima koji se osjećaju ugroženi i onima kojima je jasno da ubuduće neće moći na dosadanji način zagađivati društvene odnose, nacionalnu klimu i sadašnjost i budućnost ove zemlje, polako se kristalizuju već opipljivi plodovi onoga što je dugo čekano i najavljivano i, eto, dočekano.
REAKCIJE UNUTRAŠNJEG I VANJSKOG tipa, kojima je javni prostor odmah „oplemenjen“ iznenađujućim. Pogotovo kad je riječ o domaćim pilikama i odnosima. Ni pošto je pretprošle sedmice Incko proglasio izmjene Krivičnog zakona, mogle bi se nazvati više očekivanim, nego najmanje ne čudi, naprotiv, što je reakcija RS-vlasti bila blizu političke histerije i opetovano paranoična: bojkot učešća predstavnika RS-a u družavnim institucijama, potpisivanje peticije u RS-u protiv (bez odgovora na pitanje kome će se peticija uputiti i šta će se njome postići) i repriziran zahtjev za secesijom, što je – na iznenađenje naivnih i plitkoumnih – podržala i opozicija. Paralelno s tim, reakcije spolja su, međutim, nešto mirnije i umjerenije: A. Vučić se ne slaže sa nametanjem zakona, ali ponavlja nepovredivost granica, što je prst u oko Dodiku, a Zagreb se – kroz usta svog ino-ministra G. G. Radmana – slaže s tim potezom. To baš nije u skladu s mišljenjem Dragana Čovića, koji ide tako daleko da tvrdi kako nas je Incko unazadio, posebno posljednjih nekoliko godina, ali ne kaže zašto nije dosad reagovao na to „unazađivanje“, već je čekao kraj njegovog mandata, pa da ga svojski „išamara“.
Nema se utisak da su takve reakcije, neslaganje i sataniziranje Inckovog zakona, mnogo uzbudili one koji su važni i čije mišljenje se više pika. Američka ambasada u BiH i Brisel pozdravljaju ovaj potez, uz jednodušnost u ocjeni da nema evropske uljuđenosti naše zemlje uz nekažjeno negiranja genocida. Dakle, jasni stavovi i poruke, koje će se, doduše, primiti samo kod onih, koji su obdareni razumom, a ne i kod onih koji su neizlječivo oboljeli od nerazuma (čitat: nacio-šovinizma).
IPAK, OSTAJE NEŠTO NEDOREČENO, što se, čak, može naslutiti kao ono što „visi u vazduhu“. Prije ili kasnije, kad se strasti smire i bude jasno da su sva ova gužva i histerično-paranoična obojenost pomamljene nacio-politike štetne najviše za njene kreatore i zagovornike, imaćemo i odgovor na pitanje zašto je Incko toliko dugo oklijevao (najavio ga je 2017.) sa ovim potezom, za koji se zna da je odavno bio pripremljen i posve izvjestan, te zašto ga je povukao baš sada. I manje upućenima je jasno da je čekao možda ne direktan signal, ali svakako indirektno zeleno svjetlo. Saglasnost za to Incko bi, s izuzetkom Rusije, dobio u PIK-u, zatim u briselskim dvorima i u SAD-u, ali se ipak čekalo. Izgleda da je to dočekano u nedavnoj posjeti njemačke kancelarke Angele Merkel Bijeloj kući i u razgovorima s američkiim predsjednikom Džoom Bajdenom. Nije nemoguće da je jedna od tema razgovora bila i Inckov zakon, tačnije – kako doći do mirne Bosne, uz ostalo i borbom protiv sumanutog, upornog, bolesnog negiranja genocida. Tek kad su, dakle, Vašington i Berlin poručili Incku da uradi najavljeno i neminovno – zakon je osvanuo.
Bilo ovo tačno ili ne, jedno je više nego izvjesno: Valentin Incko je, nakon što je 12 godina bio najdugotrajniji visoki predstavnik svijeta u BiH, otišao, a nama ostavio Inckov zakon i uslove za to da, poslije očekivane bure i turbulencija, mnogo toga važnog u nas više ne bude kao dosad. I da još uzaludnija bude upornost i dosadašnja nekažnjenost onih koji BiH ruše, koče, kaljaju i „sahranjuju“.
Piše: Zlatko Dukić
