Često smo puni predrasuda o mnogo toga što nas okružuje. Ponašamo se kao stado, i kada stado krene na jednu stranu i mi krećemo tamo, ne razmišljajući zbog čega to činimo i je li pametno to što činimo.
Neko kaže da je moderno i lijepo nove farmerice poderati i tako ih nositi, i to se prihvaća i smatra ispravnim. Neko tvrdi da je neka zemlja demokratska, da se u njoj maksimalno poštuju ljudska prava, i mi to vjerujemo i u skladu s tim se ponašamo.
Kažu nam da je taj film odličan, i mi već hrlimo pogledati ga. Više puta sam čitao kako u Americi neko treba napisati knjigu, nedavno je potpisao ugovor o tome, i da se knjiga već prodaje kao halva, mada se ne zna ni riječi iz nje. Kako to da se već zna da će biti odlična?
U vezi s tim, zabilježena je jedna anegdota o Tolstoju. Kažu da mu se jedan mladi, neafirmirani pisac žalio kako mu niko neće objaviti knjigu niti mu u novinama žele objaviti priče, a on misli da to zaslužuje.
Tolstoj mu je rekao kako je to tek njegovo mišljenje, ali da tekstovi po svoj prilici nisu dovoljno kvalitetni pa ih zato ne žele objaviti. “Eto, zašto moj svaki tekst prihvate i svaku ponuđenu knjigu odmah objavljuju?”, bio je njegov argument na kraju priče. Ali mladi pisac mu je rekao: “Lako je Vama, Vi ste poznati. Ali da pokušate poslati svoj tekst pod nepoznatim imenom, vidjeli biste šta bi se desilo!”
Tako je Tolstoj poslao svoj tekst pod nepoznatim imenom jednom listu i kad se, nakon dugo vremena, uvjerio da on neće nikada biti objavljen, otišao je u uredništvo pitati zbog čega. Tada nije bilo televizije i tolikog eksponiranja u javnosti, tako da Tolstoja nisu prepoznali.
On je ušao, predstavio se imenom kojim je potpisao poslani im tekst i pitao urednika zašto nije objavljen njegov rad. Ovaj mu je nešto objašnjavao, a na kraju otvoreno rekao: “Ostavi se, stari, ćorava posla! Očito je da pisanje nije za tebe, pusti one koji to umiju neka se time bave!” Eh, da je on znao da je pred njim bio Tolstojev tekst, a sada i pisac osobno, nema sumnje da bi drukčije doživio ono što je pročitao.
Postoji i vic o sličnoj temi: Mujo i Haso su otišli na izložbu slika i Mujo je uporno tražio na jednoj slici potpis autora, ali ga nije mogao naći. “Hajde, bolan Mujo, šta te briga ko je naslikao sliku, vidio si je i idemo dalje!”, požurivao ga je Haso. “Ali kako ću znati trebam li se diviti slici ili ne ako ne znam ko je autor?”, pravdao se Mujo.
Iz svog vlastitog iskustva mogu reći da sam doživljavao za istu pjesmu pohvale, hvalospjeve, i u isto vrijeme ne samo kritike, nego prava omalovažavanja. Neki ljudi su iz nekih razloga skloni i uveličavanju i umanjivanju i ne treba se pouzdati u ocjenu samo jedne osobe ili čak samo nekoliko osoba.
Dalje, nešto može biti neprihvatljivo u jednom vremenu, u jednoj sredini, ali i to se nekada promijeni. Mnogi umjetnici su umrli u bijedi, neprihvaćeni i ponižavani, a neko vrijeme nakon njihove smrti djela su im postala toliko skupocjena da vrijede pravo bogatstvo.
Zbog čega sve ovo pišem? Želim potaći čitatelje da više pokušaju procjenjivati svojom glavom, ne povodeći se za masom, za medijima. Percepcija mase zna biti iskrivljena. I želim potaći one koji imaju dara za nešto, recimo za pisanje, neka pišu, neka objavljuju, i neka se ne obeshrabruju na prve kritike. Sve će doći na svoje, samo treba napraviti prvi korak, jer bez njega nema ni drugog ni ostalih koraka.
Izvor: Ivo Kobaš/Logicno.com
