Prošlosedmična tematska sjednica Skupštine TK, bila je, uz ostalo, prilika ne samo za to da se – onako kako im je u „opisu poslova“ – vlast i opozicija opet uhvate u koštac, već, još više, pokušaj inventurisanja stanja u javnim preduzećima, ustanovama i drugim subjektima, čiji osnivač su Vlada i Skupština, a čiji „dubinski snimak“ hronično nedostaje i, vrlo izvjesno, potvrđuje da svaka, čak i idilična slika – ima svoje, nimalo idilično naličje.
SAMO NA PRVI, OBIČNO POVRŠAN POGLED, može se učiniti neobičnim to što je tematska sjednica Skupštine TK (održana u četvrtak, 5. marta) sazvana na inicijativu Demokratske fronte, stranke koja je u TK-vlasti. Na svaki idući, manje površan pogled valja vjerovati u motiv DF-a, koji predsjednik Kluba poslanika te stranke u Skupštini TK Mahir Mešalić zove stavljanjem akcenta „na odgovornost, jer se javna preduzeća i ustanove nalaze u katastrofalnom stanju“. Ne može se, pri tome, nevažnim nazvati to da li se iza ovog motiva nalazi još nešto, ali se bar radi o prvom koraku u „čačkanju mečke“, za kojim se odavno osjeća potreba.
To što će se čitava priča, po tradiciji, svesti na živopisan obračun stranačkih i političkih opcija, sastavni je dio ovdašnjeg političkog folklora. Uključujući i to da je među najglasnijim zagovornicima cijelog posla Pokret demokratske akcije, stranka koja je u opoziciji. Ali, koja se iskoristila prilikom za to da prigovori o propustima u sazivanju tematske skupštinske sesije (Senad Alić), ispravnim smatrajući da bi uporedni pokazatelji bili mnogo rječitiji (i vjerovatno doprinijeli sumornijoj slici), odnosno da ponuđenu sliku treba shvatiti tek kao posljedicu dugogodišnjeg stanja, ali i kao izostanak pronicanja u njegove uzroke (Jakub Suljkanović).
ŠTA GOD DA JE (NE)IZREČENI stvarni motiv sazivanja ove sjednice, pada u oči da su podaci o stanju u (dijelu?) subjekata čiji su osnivači Vlada ili Skupština TK, dovoljni za glavobolju. Cifre su tu neumoljive: Univerzitetski klinički centar u Tuzli dobavljačima duguje 43,1 milion KM, pa će dobro doći 10 miliona pomoći Federalne vlade.U isto vrijeme, obavijestila nas je ministrica zdravstva Dajana Čolić, sa 30. novembrom prošle godine Opšta bolnica u Gračanici ima dug od 880.900 KM, od čega je 480.000 neizmirenih kreditnih obaveza. Neizmirenih obaveza, kaže resorna ministrica Fahreta Brašnjić, od 13,5 miliona ima i Univerzitet u Tuzli, čiji uzrok premijer Denijal Tulumović (koji je zadovoljan tekućom kantonalnom likvidnošću) vidi i u neadekvatnom radnom angažovanju.
Obaveze od 6,2 miliiona guše i JP Šume TK, od čega, po nadležnom ministru Mustafi Šakiću, najveći dio otpada na dug Federalnoj poreskoj upravi. Preduzeće je u predstečajnom stanju, jer mu je ukupan kapital vrijedan 2,7 miliona. Slična sumorna slika je i u Rudniku soli. Federalnoj poreskoj upravi, kaže ministar Asmir Husić, duguje se 315.837, a Upravi za indirektno oporezivanje 1,204.000 KM. Prava riplijevska posebnost Rudnika je što zapošljava 85 administrativnih i 45 proizvodnih radnika. Uz to, ima devet pravnika, a ipak je za svoje potrebe angažovao dvije advokatske kancelarije.
UZ OVAJ SAŽETAK sumornih podataka, iznesenih na skupštinskoj sjednici, valja na umu imati da je to tek dio subjekata, koji su zaslužili ovakav „dubinski snimak“. Niko ne zna šta se krije na drugim adesama i kolike cifre su mjerilo problema, onoga što nije palo s neba, već je plod lošeg poslovanja, promašaja u radu, pogrešnih kadrovskih rješenja, s jedne, a dijelom i objektivnih okolnosti, s druge strane. Ono što je više nego jasno, paralelno s podatkom da je s ovim poslom trebalo odavno početi, moglo bi se naslutiti u dijelu diskusija – osobito onih opozicionih – koje u svemu vide politiziranje, ali i potrebu da se istraje do kraja.
Tek tada, ako se istraje, moći će se govoriti o onome što je (ne)skriven motiv: da se utvrdi konkretna odgovornost i političkih opcija koje su u minulom periodu (pominje se vrijeme od 2002. do danas) vladale i, direktno ili posredno, svemu tome kumovale. To je, nije zgoreg ponoviti, uobičajeni atribut našeg političkog folklora, ali je, još više, dobrodošla prilika za pokušaj traženja odgovora na pitanja, proizvedena milionskim gubicima. Odgovori su ne samo očekivani, već i potrebni. Neće biti ubjedljivi bez imena i prezimena onih koji su za sve „zaslužni“. I, naravno, potvrdiće da svaka, pa i nekima idilična slika o prilikama u Tuzlanskom kantonu – ima i mora, eto, imati i naličje.
Zlatko DUKIĆ
