Zadnjih mjesec dana, svako jutro kad se probudimo, prvo pitanje je vezano za korona virus, koliko je umrlih, koliko je novozaraženih, da li je neko od naših zaražen, i tako počinjemo dan.
Dan prolazi u daljem razmišljanju o virusu, da li će biti hrane, da li će se otkriti vakcina, ali onda dođemo do pitanja, kako preživjeti ako ne radimo, ako nema rada fabrika, nema transporta, nema prodavnica, sem prehrambenih, nema malih proizvođača.
Od koga ćemo dobiti platu, iz kojih sredstava će se isplatiti penzije, kako prehraniti hiljade onih kojih su se vratili iz inostranstva, gdje su otišli “trbuhom za kruhom”, a sada ostali tamo bez posla i ne mogu nam više slati svoje teško zarađene pare.
Polemiše se da li će se smanjivati plaće zaposlenih u javnom sektoru, kakva će uloga sindikata biti u tome, a odakle će doći ta sredstva za platu, ostaje da se snađe vlada. Iole školovanom je jasno, ako nema poslovanja, nema prihoda, bez prihoda nema poreza, a bez poreza nema budžeta, bez budžeta nema plata. I tako u krug. Znatno je smanjen promet roba, mašine, kamioni i druga oprema uzeta od lizinga, stoje, ne ostvaruju nikakav prihod, a rata dospijeva.
Zbog toga je veoma važno da imamo jak bankarski sistem, jer jake banke mogu pomoći da prevaziđemo ovu krizu. A kakve su banke kod nas? Na žalost, naša iskustva nam govore da banke do sada nisu bile naš partner, više su se ponašale kao klasični lihvari, nego što su željele da nam budu partneri. A partnerstvo znači da zajednički dijelimo i dobro i zlo. Da prilikom donošenja odluke o odobravanju kredita, zajedno sa nama procjene valjanost naših prijedloga za ulaganjem, pa kada ocjene projekat dobrim, odobre sredstva, onda da zajedno sa nama prate realizaciju projekta.
Do sada nije bilo tako.
Imamo loša iskustva sa “starom deviznom štednjom”, tako je mali procenat onih koji su uspjeli vratiti svoju mukom ostvarenu štednju. Loša iskustva su se nastavila sa “kreditima u švicarcu”, gdje je veliki broj privrednika i građana došao u situaciju da prodaje svoju cjelokupnu imovinu. Banka je tu pokazala kako nije partner u ugovornom odnosu, nego je postupala po principu ”ili uzmi ili ostavi”.
Dalji maćehinski odnos se nastavlja prodajom potraživanja razno raznim fondovima ili svojim kćerkama firmama, gdje se po svaku cijenu ide na prodaju založene imovine i gdje je riječ “partner” nepoznanica. Ali, sve je to prošlost, hoću da vjerujem u budućnost. Zato ne spominjem zakone, sudove, sporove (iako mogu i znam), hoću da vjerujem u sistem koji će nam omogućiti da ovo prevaziđemo, i koji će pomoći i bankama da shvate da smo im mi jedini partneri koje moraju čuvati, kao što moramo i njih čuvati.
U Bosni i Hercegovini je oko deset milijardi KM kreditnih zaduženja, pa neka je kamata oko 5%, na godišnjem nivou, jednostavno je izračunati da banka ima svoj interes.
A kako će dobiti svoju ugovorenu ratu, ako niko ne radi zbog virusa? Bankama, a i meni kao advokatu koji svakodnevno vodi sporove sa njima, je jasno – nikako. Pokretati sudske postupke radi naplate, tražiti prodaje imovine koja je data pod hipoteku, blokirati račune mjenicama, sve to nema smisla, jer sada neće dati nikakav rezultat. Svi postupci pred sudom traju više godina. Lizing kuće, čiji su osnivači najčešće banke, mogu tražiti da im se vrate mašine, kamioni, oprema, koje su kupljene ili iznajmljene preko njih.
Šta će onda sa tim? Držati ih lagerovane, bez mogućnosti da ih nekome drugom prodaju. Zato banke moraju u ovoj situaciji postati naši partneri, zajedno sa nama naći načine kako ćemo ponovno ostvarivati prihod iz kojeg će se moći i banka naplatiti. Bez takvog partnerskog odnosa banka neće moći ništa.
Da li smo sposobni da obezbijedimo takav partnerski odnos???
Ja tvrdim da nismo, to možemo uraditi samo ako nam sistem pomogne. Na našu sreću, sistem je reagovao, Agencije za bankarstvo su donijele Odluke 20.03.2020., koje regulišu načine poslovanja banaka, mikrokredinih organizacija i lizing kuća dok traje blokada izazvana virusom. Provjerom u banci sa kojom ja poslujem, još uvijek nije došlo do realizacije Odluka Agencije. Da li čekaju da naplate još jednu ratu, ne znam, vidjet ću, ja sam im napisao da povlačim stalni nalog za plaćanje dok se ne dogovorimo kako primjeniti Odluku Agencije.
A šta je Agencija propisala:
– moratorij, odnosno odgoda u otplati kreditnih obaveza,
– uvođenje „grace“ perioda za otplatu glavnice kreditnih obaveza u slučaju kredita koji se otplaćuju anuitetno na period od najduže 6 mjeseci,
– produženje krajnjeg roka za otplatu kredita koji se otplaćuju anuitetno,
– produženje roka dospijeća kredita sa jednokratnim dospijećem, uključujući i revolving kredite i prekoračenja po transakcionim računima na period od najduže 6 mjeseci, pri čemu bi klijenti tokom tog perioda mogli koristiti i dio izloženosti koji je bio neiskorišten na dan modifikacije,
– odobravanje dodatnog iznosa izloženosti za potrebe prevazilaženja njegovih trenutnih poteškoća sa likvidnošću,
– druge mjere koje banka (ili nedepozitna finansijska institucija) poduzima u cilju olakšanja servisiranja kreditnih obaveza klijenta i uspostave održivog poslovanja klijenta.
Agencija je dala dodatno pojašnjenje, jer mi bez toga ne možemo, u kojem je izričito navedeno da banka ne može izbjeći provođenje ove odluke, a da je na klijentu da se dogovori sa bankom koju opciju od ovih treba da primjeni.
Ono što je meni drago, je činjenica da je Agencija izričita da se ove Odluke imaju primjeniti samo na slučajeve nemogućnosti izvršavanja kreditnih obaveza, uzrokovanih virusom, a ne na one koji i dalje redovno rade i ne osjećaju posljedice virusa. A ono što ne volim, je činjenica da nepostupanje banke, u skladu sa ovim odlukama nije sankcionisano, pa se bojim da će ove odluke ostati mrtvo slovo na papiru duži vremenski period.
Javite se svojim bankama, dogovorite sa njima uslove daljeg vraćanja kredita. Ja sam se javio, odmah su mi odgovorili da će me obavjestiti kada i na koji način, odnosno putem kojeg kanala komunikacije ću podnijeti zahtjev za reprogramiranje. Drugim riječima, sjedi i čekaj, a mi ćemo za to vrijeme obračunavati kamatu. Hoće li banke biti naši novi partneri, ili će biti lihvari, vidjet ćemo.
Miralem Porobić, 65+, u izolaciji
