Dok većina ljudi u Sarajevu na posao dolazi pješačeći, vožnjom u krcatim tramvajima, autobusima ili vlastitim automobilima, 52-godišnji Sarajlija Šaban Žunić na svoje radno mjesto najčešće dolazi trčeći, piše Faktor.
Ovom strastvenom ljubitelju sporta ne smetaju ni kiša, snijeg, debeli minusi, niti godine, da od kuće do posla pretrči barem 10 kilometara.
“Živim u Briješću a radim na Bistriku. Najkraća ruta od kuće do posla iznosi 10,1 kilometar. Kada god trčim uvijek dođem na vrijeme na posao, a kada koristim auto ili gradski prijevoz uvijek zakasnim bez obzira na vrijeme kada krenem. Zbog gužvi se nikad ne mogu osloniti na vožnju, a kada trčim znam da mi uvijek treba oko 45 minuta”, priča pukovnik Oružanih snaga BiH.
Njegove kolege su navikle na to, pa im nije čudno vidjeti Šabana kako na posao stiže u sportskoj opremi zadihan i oznojen.
“Imam uslove na poslu da se presvučem i onda počinjem da radim. Kolege me već znaju, znaju da ja tim životom živim, da je normalno da dođem na posao trčeći bez obzira na to pada li kiša, snijeg ili je sunce. Do posla i sa posla kući trčim kad god nemam nekih neodložnih obaveza. Vrlo često odavde trčim i do vrha Trebevića, dokle mi treba oko sat i 45 minuta. Trčao sam i na minus 15”, ističe Žunić.
Trči više od 35 godina
Poneki čudni pogledi prolaznika, dobacivanje ili prskanje automobila na putu od kuće do posla i obratno, mu, kako kaže, ne smetaju.
“Ne osvrćem se na to, samo gledam naprijed, želim sebi dobro i tako radim. Prije su mi uvijek govorili ‘vidi budale što trči’. Sada je ipak došlo vrijeme da mi više govore ‘ti si pametan'”, priznaje rekreativni trkač.
Prisjeća se i jedne anegdote sa trčanja.
“Prije dvije godine imao sam jednu nezgodu, koja bi se mogla svrstati u rubriku ‘vjerovali ili ne’, jer me tokom jednog trčanja u glavu pogodio avion na daljinsko upravljanje. Preživio sam taj incident i danas sam na nogama kojim trčim. Volim se našaliti i kazati, u pitanju je bila naša tvrda bosanska glava”, priča Žunić.
Veliko zadovoljstvo predstavlja mu i činjenica što svojim primjerom predstavlja drugima inspiraciju.
“Posebno mi je drago kada vidim da je neko zavolio trčanje kroz mene i da su mi se pridružili u trčanju. Iza sebe imam jako puno utrka, pa i skromnih rezultata, ali svojim najvećim uspjehom smatram što sam lični primjer svojoj porodici, djeci iz komšiluka, prijateljima i mnogim drugim koji su krenuli mojim stopama. Ponosan sam na svoje sinove Armina i Emraha koji sa mnom treniraju. Oni su mi inspiracija da i dalje trčim jer se međusobno motivišemo tako što ja njima kažem: “Ja ću prestati trčati kad me vi pobijedite”, priča ovaj strastveni trkač.
