”Vidite da su i u Mađarskoj loši putevi kao i kod nas, pogotovo u ovim malim mjestima. Ona je bila primorana da uđe u EU.” Kasnije, dok smo probali mađarsko pivo vodič je rekao: ”Pa šta je? Ja samo govorim ljudima onako kako jeste.”
Pečuh je grad u južnoj Mađarskoj. To je peti grad po veličini u toj zemlji. Poprilično je blizu hrvatskom Osijeku, stoga postoje veoma male razlike između ova dva grada, pogotovo kad se tek stupi na njegovo područje.
U mjestima oko Pečuha ljudi se uglavnom bave poljoprivredom. Svaka ravna površina je potpuno iskorištena. Bosno i Hercegovino, ponekad je dobro prepisivati.
Pečuh je 2010. godine bio proglašen za evropski glavni grad kulture, a ranije, tačnije 1998. godine, od strane UNESCO-a je dobio nagradu ”Grad mira”.
Na samom ulasku u grad, dobih utisak da Mađari baš vole tirkizno-zelenu. Ta boja preovladava na većini građevina kako u Budimpešti, tako i u Pečuhu i to obično jedan dio krovova određenih građevina ima tu boju.
Na glavnom trgu postoji bašta u kojoj se uzgaja različito začinsko bilje. Dostupno je svim građanima Pečuha. Mogu da se slobodno posluže. Ali, dostupno je i turistima.
Nedaleko od ”besplatne bašte” se nalazi spomenik podignut u čast Hunyadi Janosu. Zbog svoje mudre politike, privrženosti kršćanstvu i vojnih uspjeha, postao je omiljeni u kraljevstvu zbog zaštite slabih bez obzira na narodnost.
Zaljubljeni i oni koji se već vole u ovom gradu imaju mnogo mjesta da zakače katančiće sa svojim imenima. Kako vidjeh, kroz ovaj grad je prošlo poprilično ljubavi.
Pečuh ima veliki broj crkvi, ali samo jednu katedralu. Nedaleko od katedrale se nalazi biblioteka i ogromna zelena površina. U momentu kada sam ja bila u blizini biblioteke na travi su ležale djevojke u kupaćim kostimima, sunčale se i čitale knjige. Vjerovatno je to muškoj populaciji Pečuha još veći motiv za odlazak u biblioteku.
No, bilo kako bilo, u Pečuhu ljudi čitaju. Na svakom koraku se može vidjeti kako neko sjedi sam na klupi i čita. Zažalih što “Svako ima naš hlad” ne ponesoh da poklanjam ljudima. Razumjeli bi, jer u Pečuhu živi veliki broj Hrvata. Tokom šetnje mnogi su ljudi pozdravljali na hrvatskom jeziku.
Kad sam već kod književnosti, u ovom gradu postoji gimnazija koja nosi ime po poznatom hrvatskom književniku Miroslavu Krleži.
Kad prošetate Pečuhom, vjerujete, umorite se i budete mnogo žedni. Prvo, morate imati dobrog vodiča da bi vas uputio na pravo mjesto. Mi smo bili te sreće. Mađari, generalno, vole pikantnu hranu, stoga je neizbježno da se proba. Mnogo je ukusno! Turisti naručuju različite koktele, koje nisam probala, ali sam vidjela da savršeno izgledaju.
Ovo je poprilično miran grad. Ne znam kako je noću, ali preko dana se može uživati, odmarati i zabaviti.
Piše: Amra Deliomerović
