Nova godina je prošla. Utisci su se polako slegli i već se većina nas vratila u ustaljenu rutinu. Trk na posao, trk u prodavnicu, trk kući. Pred novogodišnje slavlje, mnogi su se žalili na rupe u novčaniku, pa je slavlje i doček na otvorenom ili u stanu s društvom i nešto skromnijim budžetom, bilo odličan izbor. Opet, kad malo bolje razmislim, ne određuje to veče ni budžet – samo je važno s kim podijeliti tu radost jer godini na izmaku gledamo u leđa.
Upitah se, nakon što su mi se utisci slegli, kakav bi svijet bio da se malo češće svi ponašamo kao u novogodišnjoj noći, kad sat otkuca ponoć? Pa grlimo svakog koga stignemo, smijemo se neznanim i znanim, nazdravimo i poželimo sve najbolje čak i onima od kojih ponekad okrećemo glavu.
I kako to već biva i u filmovima, svi smo očekivali snijeg, romantiku i pravu zimsku idilu… Međutim, posljednjeg dana one tamo godine, Tuzla je izgledala ovako :
I, kako nakon ovakvog prizora i nekog, čudnog, smeđeg pokrivača, da i oni koji preziru snijeg, ne požele da padne makar nekoliko pahuljica? Ja mu nisam fan, ali sam poželjela da makar njega ugledam, ako će već očistiti zrak kojeg udišem. No, zadovoljili smo se time kako jeste, umotali šalove, prekrili lice, baš kako su to savjetovali doktori i u 2017. krenuli sa skromnim željama. Svako u svojoj glavi, krojio je narednu godinu.
Pa, poredaš red zdravlja, red sreće, začiniš sa malo više ljubavi, novca. Trg Slobode u Tuzli prilično popunjen. Oko 5000 ljudi to veče je došlo da uz note poznatih izvođača isprate staru godinu i u zagrljaj polete novoj. Vidjeh to veče mnogo nasmijanih ljudi, veselih lica, iskrenog smijeha i zaljubljenih očiju.
No, ponovo bez snijega. Ali, to baš ni u jednom trenutku nije pokvarilo atmosferu, pa ni 10 minusa na skali to veče nije moglo pokvariti užitak razdraganim Tuzlacima i Tuzlankama, koji su svojim vještim plesnim sposobnostima otjerali i minus i zaboravili na priželjkivani snijeg.
Prvi dan ove godine, miran. Iako hladan, lijep, sunčan. Tek ponegdje se, doduše, mogao sresti neki prolaznik. I to, neki od onih koji su se vraćali svojih domova, sa glavama još uvijek u 2016. godini. Svi su, otprilike, taj dan – prespavali.
Već onda kada su svi shvatili da je vrijeme da se ide dalje, da se zaborave stare priče, staro piće, sa novim odlukama, obećanjima, ciljevima i sa novih 365 praznih listova za ispisati, usudih se i ja ozbiljno pojaviti u javnosti i vidjeti da li su ljudi i dalje nasmijani, kao posljednjeg dana, one tamo godine.
I, u vrtlogu svojih misli, u glavi spajam ideju kako sam već ostarila, jer gazim dvadesetšestu, dođem među malu raju i, po ko zna koji put zaključim – godine ne postoje. Sve je u stanju duha, u onome kako se osjećam. I, tako dan provedem s najmlađima, okružena vozićima, dječijim pjesmicama i sebi iz glave izbrišem onih dvadeset i cijeli dan, ponosno, imam samo šest.
Iduće jutro …
Eto, ko god ga je priželjkivao, nek’ mu u kući pada. Iznenadio je sve. Pješake, taksiste, vozače autobusa. Bake koje su krenule kupiti hljeb, pa zastale na ulazu u stubište. Đake koji su krenuli u škole. Radnike. Komunalac, manje više.
Ja ću nastaviti razmišljati o ovoj godini. Nadati se da će biti bolja. Uspješnija. Da će ljudi biti nasmijaniji, vedriji, raspoloženiji. Da će napokon zavladati neki sklad. U glavama, u ljudskoj svakodnevnici. Da će udarne vijesti imati manje crne hronike, više radosti.
Nadam se, da će se i usijane glave jednom usaglasiti.
Razmišljam i koračam ka domu. Snježnom, vješto ugaženom stazom.
Biće bolje. Probudite me u proljeće.
