Prije mnogo, mnogo godina, Arhimed je uzviknuo „EUREKA“. I ja sam danas to isto uzviknuo. „EUREKA“. Pronašao sam modus kako ćemo imati novaca za sve naše potrebe. Nama ne trebaju parlamenti, skupštine, poslanici, komisije, predsjedništvo Države. Nama trebaju samo tri lidera političkih partija koji su reprezentanti konsitutivnih naroda, a njihove plate, kolike god da su, su znatno manje nego što su izdaci za silne državne, entitetske, kantonalne, gradske i opštinske organe.
Pogledajte, od zadnjih izbora, koliko njih nije dolazilo na posao, a svi su primali plate, zašto će nam. Zar nije dovoljno da se lideri političkih stranaka sastanu i kažu, od danas se država ima zadužiti za novih 330 miliona EUR-a kredita, pa da to postane obaveza vraćanja i mojih unuka, jer su to njih trojica rekli. Ja sam očekivao da će državni organi o tome odlučiti, ali Luj XIV je rekao „L'etat, c’ est moi“. Neka dođu i državni organi, ali biće ovako kako sam ja rekao. Doduše, u vrijeme Arhimeda i Luja XIV nije bilo Međunarodnog monetarnog fonda, da daje izdašnu „pomoć“. Hvala im, nama pomoć u svakom slučaju treba. Ali, bilo je za očekivati da se kredit traži za znane potrebe, a ne da se uzima onoliko koliko se nudi.
Da li nam je ovaj novac potreban za ozdravljenje privrede, da li se daje za poboljšanje uslova liječenja, opremanja policije, vatrogasaca ili će opet ići za „krpljenje budžeta“, ili za popravljanje statusa lidera pred izbore? Da li ćemo imati uslove da vraćamo i ovaj kredit, uz sve ostale vanjske i unutrašnje dugove, to će pitanje ostati za neku od slijedećih vlada. Već smo naučili na tu retoriku, čim se izabere nova vlada, odmah se počne prozivati stara vlada koliko je samo dugova ostavila, i tako u krug. Od vlade do vlade, a dugovi rastu, rasporodaju se najvredniji resursi, kako bi se dio dugova vratio, a mi bivamo sve siromašniji i sve više ljudi odlazi iz Bosne i Hercegovine. Pare su već došle, a još nisu stavljene u opticaj, što ukazuje na osnovanost pitanja da li su nam i bile potrebne.
A baš u isto vrijeme, slučajnosti, prave se aranžmani oko najma Mostarskog „Aluminijuma“, koji aranžmani ne spominju ko će i kako izmiriti dugovanja preko 200 miliona EUR-a. Pogoni se iznajmljuju stranim investitorima, a informaciju o tome iznosi politički lider, a ne predstavnik vlasnika, što li, sada nema izbora. Nigdje se ne spominje da li je dolazilo do preljevanja dobiti iz „Aluminijuma“ u druga preduzeća, pa dok je „Aluminijum“ stvarao nove gubitke, da li su drugi ostvarivali dobit. Nemamo takvih informacija, prihvatam i to da ne moramo baš sve ni znati, zato ovo ne smijem ni tvrditi.
Ali želio bih znati, jer zbog takvih gubitnika, moje unuke će morati vraćati državne kredite. Da nije takvog gubitka, ne bi ni morali dizati novi kredit, pa makar to bila i pomoć. Sretan sam što će doći do zapošljavanja novih radnika, pa nema veze što će opet biti po partijskoj liniji, kažu zaposlit će se 200 ljudi. Dug Aluminijuma predstavlja za tih 200 radnika, prosječne plate u Federaciji, za oko 110 godina, a ko će platiti povjeriocima, vjerovatno to nikada nećemo saznati. Iz godišnjeg najma to se sigurno neće moći nadoknaditi. Samo da ne bude aranžman kao sa „GIKILOM“, investitori otišli, dugovi ostali, a radnici bez plata.
Volio bih znati kako to da se u svim državama svijeta željeznica razvija, ulaže se mnogo u super brze vozove, a mi nemamo ni jednu putničku liniju u funkciji.
Ah, šta bih svašta volio, ali ništa od toga, ja sam satjeran u tor znatno prije donošenja odluke o zabrani kretanja.
A najviše bih volio da svi počnemo voliti Bosnu i Hercegovinu kao svoju jedinu domovinu, jer se ipak svi vraćamo ovamo.
Ukiniše karantenu, sada samo još da ukinu i koronu.
Miralem Porobić, 65+, u izolaciji
