Vijest da će hrvatski predsjednik, povodom 25. godišnjice „Oluje“, 4. avgusta (sutra) odlikovati četiri gardijske brigade HVO-a i Specijalnu policiju tzv. Herceg-Bosne i njihove komandante, podigla je, usred minulog produženog vikenda, veliku prašinu, jer je na spisku i Zlatan Mijo Jelić, bjegunac od pravosuđa BiH, protiv koga je 2015. podignuta optužnica za ratne zločine, a on uspješno pobjegao u Hrvatsku, koja bi sada da ga odlikuje.
NIJE OVO PRVI PUT da se predsjednik Hrvatske Zoran Milanović odnosi „specijalno“ prema našoj zemlji, jer je, i kad je bio premijer, bio najbliži svom omiljenom „Fućka mi se“. Nedavno je, prilikom zvanične posjete Crnoj Gori, uspio otkriti da BiH ima tri entiteta, jer mu, izgleda, još nisu javili da je u Dejtonu BiH nacrtana kao jedna država sa dva entiteta i tri naroda. Sada je rečeni lik otišao „u tačku“: uz 25. godišnjicu „Oluje“, odlučio je da odlikuje generale, koji su komandovali gardijskim brigadama i policijom HVO-a, što ne bi bilo sporno da na spisku nije i Zlatan Mijo Jelić, protiv koga je u Tužilaštvu BiH decembra 2015. podignuta optužnica sa 1.100 materijalnih dokaza i čak 200 svjedoka za ratne zločine nad bošnjačkim civilima na području Mostara.
Na ovu vijest su, tokom proteklog produženog vikenda, reagovali predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, viđeniji pojedinci i nevladine organizacije, među kojima i predsjednik SDPBiH Nermin Nikšić. Izražavaju optimističko očekivanje – tačnije: zahtjev – da se, povodom ove desne brljotine lijevog predsjednika, oglase i zvanična tijela države BiH. Da li će se to desiti, ne zna se. Mnogo izvjesnije je da toga neće biti, s obzirom na to da znamo ko sjedi u vlasti ove države, ko je taj ko diktira politiku i ko je hronično naget mnogo više na stranu susjeda i komšija, nego na stranu zemlje u kojoj se prima plata.
USLOVNO U DRUGOM PLANU u odnosu na ispad aktuelnog stanara Pantovčaka, nalazi se sve ono što je smješteno u rubriku drevnih antagonizama, vezanih za obilježavanje 25. godišnjice „Oluje“. Odnosi se to, najprije, na dijametralno suprotne poglede Zagreba i Beograda (sa srčanim pridruživanjem Banjaluke) na ovu akciju, Kao da nije dovoljno usijane atmosfere, što je tradicija u ovo doba godine proteklih četvrt vijeka, sada su se našli i oni koji bi da doliju još ulja na vatru. S jedne strane, to je odluka novoizabranog potpredsjednika Vlade Hrvatske Borisa Miloševića da u Kninu prisustvuje obilježavanju godišnjice, a s druge sudar dva pogleda – onoga ko za „Oluju“ kaže da je zločin i onoga ko je naziva herojskom oslobodilačko-domoljubnom akcijom. I dosad su se ta prepucavanja često znala očešati o našu zemlju i o sve nas, indirektno nas koštajući, a direktno opterećujući.
U takvoj klimi, stvari idu eksplicitno udesno: odluka predsjednika susjedne države da odlikuje i osobu koja je herojski pobjegla od zakona i u vezi sa čijim slučajem će se od hrvatskog pravosuđa tražiti da vodi postupak (a to znači i da ga, ako hoće, lako pronađe, jer se i ne krije, ima ga i u tamošnjim medijima), ne samo da je prst u oko zdravom razumu, pravu i pravednosti, već i gruba uvreda za žrtve i porodice žrtava, nad čijom tragičnom sudbinom je potpis odbjeglog optuženika za ratni zločin. Čak i kad bi se htio vaditi i opravdavati svoju odluku, recimo pogrešnim podatkom nekog od svojih savjetnika (kako je to znala činiti njegova prethodnica na Pantovčaku), Z. Milanović se već izblamirao na način, na koji bi mu pozavidjeli i ljuti HDZ-ovi desničari. Kojima kao da se želi dodvoriti i kao da, podilazeći im, kani potvrditi slutnje da je klasični salonski ljevičar, koji je to po potrebi i samo onda kada njemu koristi.
ZATO JE ZA RAZUMIJEVANJE SVEGA korisno gledanje Davora Gjenera, zagrebačkog politologa i političkog analitičara, koji Milanovića naziva „tipičnim produktom Tuđmanovog režima“, tvrdeći da je „greška smatrati Milanovića ljevičarem“, jer je bio „samo dovoljno lukav kad je shvatio da je Tuđmanov brod potonuo i iskočio s njega“, pa se „naš junak u SDP upisao siječnja 2000. godine, kada je opozicijska šestorka prvi puta pobijedila HDZ na parlamentarnim izborima“. Ukoliko i pretjeruje kad kaže da Milanović „do Tuđmanove politike prema BiH drži više od suvremenih HDZ-ovaca“, Gjenero tjera na razmišljanje. I, naravno, na potrebu maksimalnog opreza u odnosu prema hrvatskom predsjedniku – i prije, a pogotovo nakon ovog ispada, ravnog najvećoj blamaži.
Suma sumarum, isto onako kao što, više je nego sigurno, neće biti izmijenjena najavljena odluka o odlikovanjima HVO-u i njegovim komandantima, ova nova brljotina zvanične hrvatske (predsjedničke i ponižavajuće) politike prema BiH, zavređuje da se upamti kao pouka. I da ostane u pamćenju i našem odnosu prema susjedu, nezavisno od toga hoće li, kako će, ko i kada reagovati iz naše vlasti, dosad dovoljno “proslavljene“ po ignorisanju, potcjenjivanju i opraštanju redovnog „fućkanja“ prema BiH, njenim ljudima, obrazu i časti.
