Stajao sam ukipljen na svom pijadestalu u jednom od mračnih uglova muzeja. Tiha je noć, a ja sam samo još jedan od mnogobrojnih eksponata izloženih u istom. Ukočen sam i već godinama se ne mičem. Stojim tako uramljen u vječnost i ljudima valjda predstavljam neku sentimentalnu vrijednost. Dakle, isti sam kao i ostali eksponati. Hmm, ipak, da li sam stvarno isti kao ostali? Mislim, eksponat sam, ljudi me gledaju, mora biti da sam im interesantan iz nekog razloga, ali da li me to čini drugačijim od ostalih? I sve ostale primjerke ovdje ljudi gledaju sa istim žarom, istim divljenjem i čežnjom. Dakle, želite li stvarno znati po čemu sam poseban? Dobro, reći ću vam. Sigurno ste primijetili da vam ja, kip-eksponat, upravo pričam ovo priču. Bravo, pogodili ste. Ja sam, zaista, živ. Zapravo, napola živ a napola mrtav. Imam dušu i tijelo. Dušu smrtnika i tijelo invalida. Ali to me ne sputava da u toku dnevnih posjeta, svojim nepokretnim očima, uočim mnogobrojna lica, ličnosti i karaktere mnogih različitih ljudi.
Naš muzej mnogo je poznat u svijetu. Mi smo glavna turistička atrakcija u ovom sivom gradu. Ja, kip-eksponat, stojeći ovdje godinama, vidio sam na milione različitih ljudi. Vidio sam i crnce i bijelce i azijate i obrijane i neobrijane i lijepe i ružne i dugokose i ćelave i muške i ženske anonimuse. Sve to vidio sam a da se nisam pomakao ni centimetar. Zavidite mi, zar ne?
Radni dani u muzeju, pogotovo za vrijeme turističke sezone, veoma su naporni i ispunjeni konstantnim slušanjem različitih jezika, priča, pridika, zamjerki, rugalica, šala na moj račun (šale se najčešće odnose na moj izgled), te meni najdražim fotografisanjem. Svi žele da se uslikaju sa mnom, kao da sam neki glumac ili pjevač. Svakodnevno gledam te poze i plastične osmjehe koje turisti prave čitavu vječnost u nadi da će na fotografiji ispasti ljepši nego što to, zaista, jesu. Npr. zar vam čovjek od 150 kg, koji je pri tome neobrijan i krezav sa dlakama u nozdrvama i stomakom koji se proteže u daljinu kao bedem skoro do sljedećeg eksponata , može ispasti ljepši nego što u prirodi jeste? Mislim da ne može. Nekad mi se čak i gadi slikati sa takvim ljudima. Vidite, ja koji sam uslikan milion puta ni jednom nisam promijenio pozu, a na svakoj fotografiji sam jednako lijep i simpatičan. Ipak, najdraži mi je šuting sa zgodnim, mladim, tvrdoguznim turistkinjama koje se trude da svoje silikonske sise na fotografijama sa mnom prikažu u što boljem izdanju. Nekad se desi da neka od njih nespretno očeše svoje veliko dupe od moje ukipljene ruke. Naravno, nikad se nisam pobunio zbog toga. I tako iz dana u dan poziranja i fotkanja se stalno ponavljaju. Tokom niza godina provedenih ovdje postao sam odličan psiholog i procjenjivač ljudi koji nas posjete. Uspio sam da na osnovu odjeće, izgleda lica, glasa i par rečenica, koje turisti međusobno razmijene, procijenim te osobe i njihove karaktere. S vremenom sam shvatio kako su ljudi podli, pogani i zlobni. Naravno da ne bi bilo nesporazuma, ja ne generalizujem ali nažalost, ove osobine su dominantne kod većine naših posjetilaca. Čudno je da ljudi koji su došli u muzej da vide nešto interesantno, kulturološki i historijski važno, a pri tome su na odmoru, imaju snage i beskrajno mnogo volje da ogovaraju i ponižavaju jedni druge. Često čujem turiste koji na „bogznakojemjeziku“ ljagaju svoje komšije, kućne prijatelje, kolege, šefove i ostale. Jednom prilikom ovdje su bile dvije turistkinje iz Njemačke. Slučajno sam čuo, svojim ukipljenim uhom, kako jedna od njih dvije ismijava vlastitog momka kojem je po njenim riječima „ penis previše kratak da bi je zadovoljio“. Zatim su se obije nasmijale tako sladunjavim osmijehom da ja nisam mogao vjerovati. Čudio sam se činjenici da ljudi ismijavaju jedni druge na tako beskrupulozan i bezobziran način. Jedna turistkinja iz Kine psovala je rođenoj majci majku jer joj je majka zaboravila staviti omiljenu majicu u putnu torbu. Nekoć su ovdje bila i dva kriminalca. Pričali su o tome kako će sljedeće noći opljačkati banku, koja se nalazila nedaleko od našeg muzeja, te da će sa ukradenim novcem pobjeći u Džibuti. Ne znam da li su, zaista, opljačkali banku ali znam da ja ovako ukočen i zatvoren u tunele svog umjetnog mozga nisam mogao spriječiti tu pljačku.
Na osnovu odjeće uspijevao sam da procijenim klasne razlike među posjetiocima. I da, u ovaj muzej kročile su noge trgovaca, krijumčara, piljara, ekonomista, doktora, profesora, političara i drugih. Sjećam se da su nam jedne godine u posjet došli predsjednici Amerike, Kameruna, Argentine i Bosne i Hercegvine. Onaj iz Amerike djelovao mi je jako napuhano. U početku nisam vjerovao da je on zaista predsjednik Amerike (bio je afroamerikanac) s obzirom na to da sam nekoliko godina prije tog posjeta američkog predsjednika čuo neke bijele turiste iz Amerike kako govore da „ jebeni crnjo nikad neće biti američki predsjednik, te da politika nije za njih i da se prihvate onog u čemu su dobri a to je hip hop i košarka“. Kamerunac mi je bio čudan. Ni njega nisam prepoznao. Bio je jako neprikladno obučen za jednog predsjednika (KRATKI ŠORTS I MAJICA ATLETSKIH RUKAVA). Argentinac je bio prvi kojeg sam prepoznao. Bio je elegantan i na licu mu se vidjela ta „predsjednička nota“. Najviše sam se iznenadio i ismijao kad su iz Bosne umjesto jednog došla tri predsjednika. To mi je bilo čudno. Zar svaku „normalnu“ zemlju ne predvodi jedan čovjek? Pomislio sam da nešto nije uredu sa tim ljudima. Tri predsjednika odmah su pokazala svoju nekulturu i netolerantnost tako da sam uspio da čujem riječi koje mi i nisu bile baš sasvim jasne:
„Mi iz RS-a tražimo da se odvojimo od Federacije, a vi se tamo jebite koliko hoćete.“ – reče prvi.
Na to je drugi dobacio:“ I mi Hrvari želimo treći entitet.“
Na te njihove izjave treći je pobudalio: „Jebite se vas obojica al to je neustavno.“
Smijao sam im se. Pomislio sam da su to neke seljačine zabunom došle u muzej tražeći štalu.
Viđao sam i neke lijepe stvari u muzeju. Jednom je neki momak iz „Koznakojezemlje“ zaprosio svoju djevojku. Rekao joj je da je voli više od sebe samoga te da ne želi više ni sekunde živjeti bez nje. Ona je dirnuta tom izjavom počela plakati tako da je jedva uspjela izgovoriti sudbonosno „Da“.
Noć u muzeju i nije naročito interesantna. Pustinja, tišina i mrak. Često naveče kroz jedan mali prozor gledam prema nebu. Nekad vidim mjesec i mnogobrojne zvijezde. Nekad na nebu nema ni mjeseca ni zvijezda. Nekad pada snijeg a nekad kiša. I tako mi noći prolaze. A onda opet dođe dan. I tako i dani prođu. Dani prolaze i godine te pogaze i na kraju samo fotografija za uspomenu ostaje…
Autor: Muhamed Zimić
