Kolumne

Bosno, ne krivi me!










Ni prva ni zadnja, kažu. “Nisi birala gdje ćeš se roditi. Trbuhom za kruhom, sine.” A meni opet nije svejedno. A kako i da mi bude svejedno dok gledam suze majke i oca koji me ispraćaju na Sarajevskom aerodromu, dok se ja, po ko zna koji put, čekiram ‘za zapad.’

Navikla sam. Navikla sam biti sama u tuđini, kreirati dom tamo gdje ga nema, nositi svoj život u koferu  i koračati svijetom kao da je samo moj. Kao da se ne bojim. Kao da mi nije bitno od kuda dolazim. Kao da sam zaboravila. Kao da sam u potpunosti odbacila svoj identitet i postala neko drugi, jer tako je lakše. Neko u koga više ne mogu uprijeti prstom i reci ‘stranac,’ jer zaboga, i akcent sam usavršila.

Ipak, srce mi se slomi na pomisao da je danas uspjeh otići, zaboraviti, odreći se. Ako smo uspjeli ja i hiljade mladih koji smo otišli samo zato da se više nikad ne vratimo, ušutjeti ću. Ako smo, pak, krivi jer se borimo u tuđini, evo ušutjeti ćemo. Ako si preko naših imena bacila crnu tintu, Bosno, jer nam ti ne možeš pružiti ono što zaslužujemo, neka nas onda tamo. Pusti! Ali nemoj nas kriviti. Nas koji smo otišli i one sa takvim namjerama, koji znaju da zaslužuju više od korumpirane vlade, autoritativnih profesora, škola koje dijeli religija, nedostatka financijskih, ali i drugih resursa i sveopćeg nepostivanja građana od strane nadležne gospode-u-odijelima-i-skupocijenim-automobilima.

Znam, Bosno, nisi ti kriva. Ne bismo mi otišli da nismo morali, vjeruj. Ovdje nas cijene onako kako mi cijenimo tebe, zato nam oprosti.

A vi, koji se usuđujete kriviti nas koji sami hodamo ovim svijetom…vama na dusu. Na kraju krajeva, da li sam ja, da li smo mi ikada rekli da svoje znanje nećemo jednog dana donijeti nazad u svoju zemlju? Možda onda kada počne više sličiti zemlji, a manje podijeljenoj religijskoj ustanovi.

I zato Bosno, ne krivi me. Ovdje je moj novi svijet, novi prijatelji, novi dom, nova ljubav. Ovdje su me prihvatili sa svim svojim manama i vrlinama. Ovdje me ne pitaju ko sam. Ovdje sam čovjek— ne katolik, ne musliman i ne pravoslavac nego ČOVJEK. I zato mi oprosti. Oprosti mi što ne pripadam, ali na kraju krajeva nikada se nisam ni uklapala u tvoj tipični opis čovjeka. Nikada! Nikada nisam sudila nekome na osnovu imena. Nisu me tome učili. Nikada se nisam mogla izjasniti na tvom popisu stanovništva, jer tu podijeljenost ne nosim u sebi. Nisam ništa – čovjek sam. Svi smo mi isti, a ti nas konstanto dijeliš. 

I zato, Bosno, prestani me kriviti. Neka me.

Autor: Imman Merdanović (Hoću.ba)



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button