Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, dopalo Muju da svečano otvori Zimske olimpijske igre u Sarajevu. “O!”, započeo Mujo nesigurno čitati s papira tekst pozdravnog govora, a pedeset hiljada ljudi na stadionu Koševo, i publika i sudionici i cijela počasna loža, odgovorilo zbornim: “Ooo!” Nakašljao se Mujo, ohrabrio se sad i on malo, pa nastavio čitati: “Ooo!” “Ooooo!”, odgovorilo cijelo Koševo, i Mujo se potpuno oslobodio treme. “Ooooo!”, nastavio on, pa poput Halida pružio mikrofon prema publici. “Ooooooo!”, odgovorio stadion u deliriju. Krenuo Mujo da će nastaviti, kad mu iznenada predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch ote iz ruku i mikrofon i tekst pozdravnog govora.
“Šta ti je ba, Antonio?!”, pobunio se Mujo, a Juan Antonio mu pokaže zaglavlje u vrhu papira: “Šta šta mi je, čitaš logotip s olimpijskim krugovima!”
Prastari je to vic, znam – za razliku od mnogih, točno se zna i koliko je star – davno mi ga je Kožo ispričao, ali nisam ga se ovaj put sjetio ja, već ga se, još davnije nego i Kožo, sjetio dobri, stari Oscar Wilde, kad je ono rekao kako ne oponaša umjetnost život, već da život oponaša umjetnost. Da se rodio i živio u Bosni, ne bi možda stari Wilde napravio bog zna kakvu karijeru, ali ostao bi sigurno upamćen po aforizmu kako život oponaša viceve.
Nekidan tako, samo posljednji primjer, Anu Babić – opernu pjevačicu, profesoricu solo pjevanja i predsjednicu Skupštine Kantona Sarajevo iz redova SBB-a Fahre Radončića – dopalo da svečano otvori sjednicu kantonalne skupštine. “A!”, započela Ana nesigurno čitati tekst s papira, a cijela skupštinska dvorana, i poslanici i potpredsjednici i pomoćno osoblje, svi ustali na noge. Nakašljala se Ana, ohrabrila se sad i ona malo, pa nastavila onim svojim školovanim sopranom: “Aaaa!” Cijela dvorana stoji na nogama i dostojanstveno sluša, a Ana se potpuno oslobodila treme. “Aaaaaaaaa!”, nastavila ona, kad joj iznenada šefica kabineta Aida Arap ote iz ruku i mikrofon i papir.
“Šta ti je, ba?!”, pobunila se Ana. “Šta šta mi je, nije to pozdravni govor, nego slovo A. Točka A”, pokaže joj Aida na papiru. “Vidi: ‘Dnevni red, točka A – intoniranje državne himne BiH’!”
Kako bilo, aaaaa-capella intoniranje himne Bosne i Hercegovine u interpretaciji operne pjevačice i predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo Ane Babić – koja je cijelu himnu bez teksta odaaaaaakala od početka do kraja – postalo je viralni hit, strelovito se gospođa predsjednica popela na snježne vrhove top-lista, i zajebava je ovih dana tko stigne. Kako i ne bi, kad je zaboravila tekst himne: bosanskohercegovačka himna, svatko u Bosni to zna osim nje, ne ide “aaaaa”, nego “ooooo”. Čak i Mujo to zna.
Sve otada, kažem, zajebava predsjednicu tko stigne, a nitko nije prepoznao ozbiljan koncept Aninoga skupštinskog aaaaakanja. Svi, recimo, govore o predsjedničinoj himni, a nitko ništa o tome što je bilo poslije, kad je započela sjednica, kad je završilo, hm, intoniranje himne, svi sjeli na svoja mjesta, a predsjednica opet uzela onaj papir, zaokružila pogledom sve prisutne poslanike, pa rekla odlučno: “Beee!”
Cijela skupštinska dvorana, i poslanici i potpredsjednici i pomoćno osoblje, odgovorilo na to zbornim “Be!”. Nakašljala se opet Ana, pa nastavila sad već suvereno i samouvjereno: “Beee!” “Beeeeee!”, odgovorila skupštinska dvorana. “Beee!”, opet će gospođa predsjednica, “beeeeee!”, odgovorila dvorana u deliriju, odjekivalo je zborno “beeeeee!” iz zgrade u Ulici reisa Džemaludina Čauševića, sve dok predsjednica Ana na koncu nije udarila onim čekićem, podviknuvši odlučno “Beee!”. Poslanici se kratko pogledali, pa se složili s Anom sve klimajući glavama: “Beeeeee!” “Be”, rekao onda jedan podigavši ruku, “beee”, dodao drugi, “be”, rekao treći, “beee”, dodao četvrti, i sve tako, jedan “be”, drugi “beee”, izredalo se njih četrnaest.
Tako je, da skratim, nakon glasanja o točki B dnevnog reda sjednice, s osam glasova protiv i šest suzdržanih, Skupština Kantona Sarajevo odbila prijedlog opozicije da se na sljedećoj sjednici raspravlja o promjeni naziva osnovne škole u Dobroševićima, 2016. godine nazvane po istaknutom ustaškom kolaboracionistu Mustafi Busuladžiću.
Svi, eto, govore o Aninoj himni na početku sjednice kantonalne Skupštine, pa je nepravedno u sjeni njene dojmljive interpretacije ostala činjenica da je upravo gospođa predsjednica Ana Babić, što je mjesecima prije sjednice javno okajavala svoju strašnu grešku s onodobnim glasom za imenovanje škole po mladomuslimanskom ustaši, na sjednici hladnokrvno ostala – suzdržana!
“Mene lično je sramota što sam digla ruku za tu odluku”, rekla je tako Ana neposredno pred sjednicu, a onda prilikom glasanja hladno izglasala – “Beee!”.
Stvar je, sad je jasno, u stranačkoj disciplini: što drugo očekivati od SBB-ovaca, SDA-ovaca i ostalih stranačkih ovaca, nego da zborno bleje “beeee”? Baš kao što je, uostalom, i sam Mustafa Busuladžić, poput njegovih mladih SS-ovaca iz Handžar-divizije i ostalih ustaških ovaca u BiH, oduševljeno blejao Paveliću i Hitleru.
Elem, zaključila tako predsjednica Ana drugu točku, sačekala da se dvorana utiša, pa uzela opet tekst dnevnog reda sjednice, koncentrirala se, uhvatila zrak i svojim visokim sopranom ispustila kratko “O!”, a cijela skupštinska dvorana, i poslanici i potpredsjednici i pomoćno osoblje, svi odgovorili zbornim “Ooo!”. “Ooo!”, nastavila Ana još višim sopranom, a dvorana će opet: “Ooooo!”. “Ooooo!”, podigla ona onda glas, popucale joj očne kapilare, pukla čaša pred njom, popucala sva stakla na zgradi u Ulici reisa Džemaludina Čauševića, kad joj iznenada šefica kabineta Aida ote iz ruku i mikrofon i papir.
“Šta ti je, ba?!”, pobunila se Ana. “Šta šta mi je?”, odgovorila joj Aida, “ovo je Skupština Kantona, nije Zimska olimpijada!” “Znam, sad je treća točka dnevnog reda”, pokaže joj Ana na papiru. “Visoki C.”
