Nura Bazdulj-Hubijar rođena je 1951. Diplomirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1975. Objavila je 37 naslova za sve dobne skupine. Prevedena na desetak stranih jezika. Uvrštena u čitanke i školsku lektiru. Dobitnik mnogih književnih nagrada i priznanja. Žena, majka, nana. Živi u Travniku.
Subota, 26. avgust
Dvadeset šesti je dan mjeseca augusta 2017. godine. Bilo je ovo uglavnom vrelo ljeto, možda će se po tome pamtiti. Temperature plus 36 i više stepeni je bilo teško podnositi i mladim, zdravim ljudima.
Ponovo čitam “Priču o ljubavi i tami” Amosa Oza. Uvijek me opčine čarolija i moć vrhunske književnosti, one koja je u stanju da nam ubjedljivo pokaže kako smo istovremeno i svi isti i svi različiti. To je autobiografska proza koju ispisuje muškarac, Izraelac, stariji od mene nekih dvanaest godina, u istorijskom smislu važnih, jer se on rodio prije, a ja poslije Drugog svjetskog rata, ali opet mene ženu i Bosanku njegovo pisanje dira u srce.
Razlog je, naravno, s jedne strane u ljudskoj sposobnosti (možda i potrebi) za empatijom, a s druge u činjenice da su one glavne relacije u ljudskim životima, između djece i roditelja, muževa i žena, braće i sestara uvijek i svugdje tako prokleto slične. Postoji ovdje još jedna sličnost o kojoj mi je draže da i ne razmišljam previše, a to je sličnost između tek nastalog Izraela i današnje Bosne, a u smislu stalnog fokusiranja na položaj žrtve, na neprestano prisjećanje na prethodni rat, na stvaranje nacionalne kohezije.
Nedjelja, 27. avgust
Teška muka ili bolest ponekad u našim glavama upale neko svjetlo koje nam pokaže da je jedini ispravan put, jedini pravi put – put ljubavi, brige i dobrote za drugog čovjeka. U vremenu sloma iluzija i poraza idealista, vremenu kada je, ne samo regionalno nego globalno, došlo do apsolutnog poremećaja sistema vrijednosti, kad se stid, pristojnost, čista ljubav, dobrota, poštenje i ine kategorije, smatraju ni manje ni više nego smiješnim, pa i sramnim, kad se u svim oblastima života i rada dešavaju ružne i nedopustive i neoprostive stvari, kad počnjemo gubiti povjerenje ne samo u vlast (tu je definitivno izgubljeno) nego i u školstvo, zdravstvo, sve, pojavi se neko ko vrati vjeru da još ima ljudi.
Hvala dragom doktoru Eldinu Burazeroviću, neurohirurgu iz Sarajeva, koji je meni došao kao trak svjetla u dubokom mraku. Ne govorim ovo zbog njega ili sebe, nego ljudi kojima treba pomoć. Da mi vjeruju kako još ima izuzetno stručnih ljekara koje u radu vode čast, svijest i savjest.
Ponedjeljak, 28. avgust
U selu poviše Travnika imamo malu vrtnu kuću sa dosta ruža i drugog cvijeća i maleni voćnjak. Nigdje na cijelom svijetu ne nalazim takav spokoj kao tamo. Zemlja i trava i nebo i ptice, mace i cuke lutalice, mravi, leptiri i pčele su oni sa kojima se divno razumijem. Danas gledam drveće i čisto ne mogu povjerovati koliko je na njemu i ispod njega žutog lišća. A još je više od mjesec dana kalendarskog ljeta. Dijelim sa vama taj težak utisak. Sjetih se Rilkeove pjesme:
Javne kuhinje ne mogu opslužiti ni približno onoliko ljudi kojima je nužan bar jedan obrok dnevno
Utorak, 29. avgust
Naprosto su zapanjujući podaci o broju nezaposlenih, socijalno ugroženih, penzionera sa minimalnom penzijom i drugih sličnih kategorija. Javne kuhinje ne mogu opslužiti ni približno onoliko ljudi kojima je nužan bar jedan obrok dnevno. Da u srcu Evrope postoji još gladnih i golih i bosih, bez krova nad glavom, bez vode, bez struje, bez onog elementarnog za život, čovjek teško može povjerovati. S druge strane milioneri, milijarderi, svi kao poštenim radom stekli ono čime raspolažu.
Predstavnici vlasti konstantno održavaju živim nacionalizam, tobožnji strah od drugog i drugačijeg, napetost, nesigurnost, osjećaj ugroženosti. Tako sistemski grade zidove u našim glavama prema onim “drugim, trećim, ostalim”. A kad se u glavama takvi zidovi izgrade i učvrste, oni će i ostati. Njih ne mogu srušiti ni krampovi ni bageri ni eksploziv. Berlinski zid je za zidove u našim glavama bio mala maca. Ima tu dobrim dijelom zasluga porodice, ali i oni su instruisani. Napisala sam davno da se mržnja ne naslijeđuje u genima. Mržnji se uči. Učite svoju djecu da vole.
Ne smiju učiti od nas. Pokazali smo se loši učitelji.
Srijeda, 30. avgust
Čitam neki tekst o cijenama kozmetičkih preparata, estetskih operacija… Može estetski hirurg korigirati usne, grudi, stražnjicu i šta ja znam šta sve još, ali niti jedan ne može izvršiti korekciju duše. Svi manje-više brinemo o svome tijelu. Hranimo ga, grijemo, uljepšavamo, njegujemo. A sva ta masa je samo ambalaža za ona 22 grama duše. Čovjek je – duša, nevidljiva i smještena na nama neznanom mjestu.
Možda zato zaboravimo da i nju treba hraniti, grijati, uljepšavati, njegovati, više nego tijelo. Dušom osjećamo, dušom volimo, dušom strahujemo, dušom čeznemo, dušom patimo, dušom se radujemo. Ne vjerujem da je središte bilo koje emocije u srcu, ono je tako vidljivo, stvarno, tačno znamo gdje je i koji mu je zadatak. Nije ono za najsuptilnije stvari.
Kad nas ta 22 grama napuste, nestaje života. Nakratko ostane isto tijelo, isti organi, koji će se uskoro pretvoriti u amorfnu masu, ugraditi svoje atome u neke travke, opnice voća, cvijeće, a duša se, jednako nevidljiva i laka, oslobođena okova koji su je sputavali, vine u nebo i lebdi među sazvježđima. Vječna. Zar nije zaslužila da više ulažemo u nju?
Kad nas ta 22 grama napuste, nestaje života
Četvrtak, 31. avgust
Danas nešto mislim kako je dobro i lijepo što sam ostarjela. Da sam mlada, za sebe ne bih mogla naći ni kutak. Više od pola života sam se osjećala sretnom (uslovno kazano, jer šta je uopće sreća?), bezbrižnom, sigurnom, ispunjenom. U ovom vremenu se prosto ne snalazim. Primjećujem to i kod mase drugih ljudi. Čak i oni koji imaju sve materijalno, kuće, vile, skupe automobile, najsavremenije mobitele, uglavom izgledaju napeti, zamišljeni, zabrinuti. Ne može čovjek a ne doći do zaključka – Ovi ljudi imaju sve, samo radosti nemaju.
A vijesti koje čujem, pročitam, redovno su ružne, ponekad opasne po mentalno zdravlje. Boli me zlostavljanje, a svakodnevno su zlostavljani gotovo svi, djeca, životinje, žene, muškarci. Malodobne curice rađaju, droga, alkoholizam, prostitucija haraju, kriminal, korupcija, mržnja, zlo, sirovost i surovost na sve strane. Na društvenim mrežama postoje zatvorene grupe iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije koje imaju nekoliko hiljada članova, a na kojima se roditelji hvale incestuoznim vezama sa svojom djecom. Kako sve to prihvatiti, kako se pomiriti?
Cijeli svoj život sam investirala boreći se da na mlade djelujem edukativno. Je li sve bilo uzalud? Jesam li ostala Don Kihot koga je i Sančo Pansa napustio pa samo u pratnji mrvice nade idem na vjetrenjače a i na putu prema njima postavljeni znakovi zabrane?
Prazniku se najviše raduju djeca
Petak, 1. septembar
Danas je Kurban-bajram, najveći praznik muslimana. Raduju mu se mnogi. Najviše djeca. Samo djeca znaju za istinsku, nevinu radost. Klanjat će se bajram-namaz, obići mezarja, podijeliti kurbani, skupiti porodice pa uz bogat blagdanski ručak slaviti. A nakon ručka će vrijedne domaćice služiti baklave i druge poslastice.
Ja, ovakva kakva sam, (ako je sve po Božijoj volji, onda sam zbog toga ovakva), složila sam baklavu, podijelila kurban, napravila bajramski ručak. Ali, radosti nema. Tek radost zbog uspomena na davne Bajrame. Danas više mislim na one koji nemaju ni hljeba, kamoli pečenja i baklave, na one bolesne, ostavljene, zaboravljene, nemoćne, na one koji su ovu zemlju branili a sad više od dva mjeseca čekaju ispred zgrade vlade da riješi njihova prava.
Mučno je bilo vidjeti kako im dolazi resorni ministar “osiguran” mladim, snažnim, zdravim tjelohraniteljima. Od koga da ga brane? Od osiromašenih, izgladnjelih, uglavnom oboljelih ljudi koji i jesu dali zdravlje romantičarski vjerujući u neko bolje sutra. A boljeg sutra za nas ni na vidiku.
I mislim na rečenicu meni dragog Simmela: Kada bi svaki čovjek usrećio samo jednog čovjeka, cijeli bi svijet bio sretan.
Bajram mubarek olsun svima koji ovaj praznik slave!
Izvor: RSE